Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja

PRIPREMA SISTEMA CENTRALNOG GRIJANJA ZA ZIMSKI PERIOD

Čišćenje sistema grijanja

Kod svakog grijanja na kruta goriva, pa tako i kod centralnog grijanja, jedna od najvažnijih radnji pri održavanju je čišćenje svih dimovodnih kanala. Ukoliko je sistem grijanja dobro dimenzionisan i ako se tokom zime koriste dobro osušena drva, dovoljno je da se to čišćenje napravi jednom godišnje. To se može obaviti odmah nakon završetka sezone grijanja, ili nešto kasnije. Ja svoj sistem čistim pred sami početak sezone grijanja, jer se kod nas ponekad dešava da nam tokom ljeta u dimnjak upadnu ptice.
Čišćenje kotla za etažno grijanje je jedan prilično prljav posao, jer se prilikom struganja dimovodnih kanala u kotlu stvara vrlo fina crna prašina od gareži, koja se širi cijelom prostorijom gdje se kotao nalazi. To se ne vidi na prvi pogled, ali ako povučete prstom npr. po namještaju vidjeti ćete o čemu se radi.
Da bi se spriječilo širenje te prašine, prostor oko kotla treba nekako izolovati. Za to koristim tanku plastičnu foliju za jednokratnu upotrebu dimenzije 4 x 5 m, koja se koristi prilikom farbanja za zaštitu namještaja. Tu foliju pričvrstim za plafon u kuhinji uz pomoć papirne ljepljive trake, formirajući tako jednu malu „komoru“ oko kotla. Nakon završenog čišćenja na foliji će se nataložiti ta crna prašina, pa je treba pažljivo skinuti i odložiti u smeće. Površina zida i poda oko kotla se odmah očiste usisivačem za prašinu i čišćenje je time završeno.

Ako se radi o etažnom kotlu kao što je moj, potrebno je skinuti gornju ploču i par elemenata koji se nalaze u unutrašnjim dimovodnim kanalima kotla. Te dijelove kao i evn. dimovodnu cijev najbolje je iznijeti negdje na dvorište i očistiti sa čeličnom četkom. Detaljnija uputstva za demontažu kotla prilikom čišćenja, trebala bi se nalaziti u tehničkoj dokumentaciji tog kotla.

Ovdje su prikazane alatke koje koristim za čišćenje kotla, kao i četka za čišćenje dimnjaka. Za tu svrhu sam napravio još dvije masivnije strugalice od debljeg željeznog flaha, jer se skrama od gareži na unutrašnjim stijenkama kotla nešto teže skida. Prilikom čišćenja treba koristiti i nekakve zaštitne rukavice, ne samo zbog prljavštine, nego i zato što su unutrašnje površine kotla prilično grube i svaki dodir može da iritira kožu na rukama. Ko ima problema sa prašinom, bilo bi poželjno da koristi i nekakvu zaštitnu masku za disanje.
Prilikom izrade svakog dimnjaka trebalo bi razmišljati i o načinu njegovog održavanja. Kod mojeg dimnjaka je dovoljno da jednom provučem okruglu čeličnu četku na slici, od početka do kraja dimnjaka. Pri tome izbacim gareži negdje oko dvije trećine velike kante od jupola.

Kod čišćenja kotlova centralnog grijanja koji se nalaze u kotlovnici, biti ćete svakako pošteđeni zaštićivanja prostorije od gareži. Međutim prilikom demontaže i unutrašnjem prilazu takvim kotlovima, uglavnom ima nešto više posla. Pri tome svakako treba koristiti uputstva za održavanje iz tehničke dokumentacije dotičnog kotla. Za utjehu onima koji imaju etažne kotlove može biti činjenica, da je kod njih iskoristivost grijanja nešto malo veća, jer se ne troši energija na zagrijavanje kotlovnice.

Čitao sam negdje na internetu savjet, da se pred početak sezone grijanja skidaju radijatori kako bi se iz njih izbacio talog, zbog navodno „bolje cirkulacije vode kroz radijatore“.
Ukoliko imate ugrađeno jednostavno centralno grijanje sa etažnim ili nekim drugim kotlom na kruta goriva, bez ugrađenih toplotnih spremnika, ne slušajte takve savjete, jer je to najbolji način kako da ubrzanom unutrašnjom korozijom brže uništite svoje radijatore i druge elemente sistema grijanja!
Unutrašnje ispiranje radijatora bi trebalo obavezno uraditi jedino u slučaju ako vršite generalni remont cijelog sistema, ili ako prilikom rekonstrukcije ili nove izrade sistema grijanja ugrađujete neke provjerene polovne radijatore.
Unutar sistema se stvara talog koji se sastoji od mješavine kamenca iz vode, korozije i raznog sitnog smeća i prljavštine koja je preostala prilikom izrade sistema. U donjoj zoni radijatora postoji prostor u kojem se sakuplja taj talog. Međutim taj prostor je dovoljno velik da primi popriličnu količinu taloga i da pri tome voda kroz radijator cirkuliše bez ikakvih problema.
Kamenac će se taložiti na dno radijatora onoliko dugo dok se potpuno ne izdvoji iz vode, odnosno dok ta voda u sistemu ne „omekša“.
Korozija u sistemu se stvara hemijskom reakcijom vode i slobodnih molekula kisika koji su rastvoreni u vodi, kao i u dijelovima koji nisu dobro odzračeni. Taj kisik zagrijavanjem vode polako izlazi iz sistema kroz odzračne ventile ili preko otvorene ekspanzione posude. Nakon određenog perioda korištenja grijanja, u vodi više neće biti slobodnih molekula kisika, pa će i proces korozije na željeznim površinama u sistemu biti prekinut. Ako bi ispirali radijatore, u sistem bi trebalo ponovo ubaciti svježu vodu sa kisikom (i kamencem) i taj cijeli proces korozije bi krenuo iz početka.
Upravo zbog gore navedenog, nije poželjno mijenjati ili ispuštati vodu iz sistema centralnog grijanja, osim u slučaju kada je neophodna popravka ili rekonstrukcija sistema!

Naravno, nije svejedno da li u jednom malom sistemu centralnog grijanja imate 100, 200 ili 2200 litara vode. Što je veća količina vode, srazmjerno tome je veća i količina kamenca, kao i količina slobodnih molekula kisika. Zbog toga je mali sistem sa ugrađenim velikim toplotnim spremnicima neuporedivo više izložen koroziji, nego neki jednostavan sistem centralnog grijanja. Isto tako ako je takav sistem zatvorenog tipa, praktično ga je nemoguće potpuno odzračiti, a u toku svake sezone grijanja u njega je potrebno i do nekoliko puta dosipati vodu i podizati pritisak sistema. To je jedan od razloga, zašto sam protivnik skupih i komplikovanih sistema centralnog grijanja na drva, bez obzira na „konfor“ koji pružaju.

Jedina intervencija koju bih preporučio kod radijatora u vezi čišćenja je uklanjanje prašine i paučine, koja se tokom godine skuplja iza radijatora i u kanalima radijatora kroz koje cirkuliše topli zrak. To čišćenje i nije toliko neophodno, jer se time kod samog grijanja neće ništa bitno promijeniti. Međutim unutar prostora koji se zagrijava, cirkulisati će manje prašine kroz zrak, što je bolje za zdravlje posebno kod astmatičara.
Kod panelnih radijatora taj zahvat nije baš tako jednostavan, zato što unutar radijatora ima veliki broj uskih kanala. Najjednostavniji način da se ukloni prašina iz kanala je ispuhivanjem pomoću malog zračnog kompresora i čišćenje sa uskom mekanom četkom. Na panelnim radijatorima se gornja rešetka može jednostavno ukloniti, samo prvo treba jedan bočni limeni poklopac skinuti, a drugi olabaviti.
Taj posao bi se mogao obaviti npr. pred farbanje unutrašnjih zidova u objektu, jer kasnije i onako morate napraviti generalno čišćenje prostorija.

Nakon završenog čišćenja, ne zaboravite prekontrolisati stanje vatrostalnih zaptivnih pletenica na vratima ložišta kotla. Oštećene ili odljepljene vatrostalne zaptivke moraju se odmah zamijeniti odnosno zalijepiti. Pri saniranju treba koristiti specijalna ljepila za te namjene, koja podnose visoke temperature (do 1000 C).

Vrlo je važno da je ložište kotla dobro zadihtovano, kako zrak ne bi nekontrolisano ulazio u taj prostor, mimo automatskog regulatora protoka zraka ugrađenog na kotlu. Za duži vijek trajanja vatrostalnih zaptivki, poželjno je da ih nakon čišćenja kotla premažete sa grafitnom mašću uz pomoć neke tvrđe četkice.


Održavanje alternativnog napajanja strujom za cirkulacionu pumpu

Invertor (UPS) koji pretvara struju iz akumulatora u izmjeničnu struju napona 220 V, ne zahtijeva nekakvo posebno održavanje. Međutim olovni automobilski akumulatori, koji se najčešće koriste za napajanje uređaja, zahtijevaju povremenu kontrolu i „kondicioniranje“ (pražnjenje do kraja pa onda max. punjenje).
Ljudi često griješe, montiranjem starog ispravnog akumulatora sa automobila na invertor. Kod alternativnog napajanja vrlo je bitno da akumulator ima što veći realni kapacitet. Taj kapacitet se tokom upotrebe u motornom vozilu vremenom smanjuje. Vaš automobil će bez problema upaliti i sa akumulatorom koji ima samo 30 – 40 % od svog nazivnog kapaciteta. Međutim vaš će invertor sa takvim akumulatorom moći raditi samo 30 – 40 % vremena, naspram novog akumulatora istog nazivnog kapaciteta. Iz tog razloga na invertor uvijek trebate spojiti novi akumulator!
Možete i kombinovati zamjenu akumulatora na vašem automobilu, na način da novi akumulator priključite na invertor, a akumulator koji je prethodno služio za sistem grijanja ugradite u automobil. Naravno to pod uslovom da je veličina akumulatora u oba slučaja ista. Na taj način ćete optimalno iskoristiti svaki akumulator. (za grijanje je poželjno da se stavi akumulator 55 – 75 Ah)

Kontrola cirkulacione pumpe pred nalaganje sistema

Nakon dugog mirovanja, motor u cirkulacionoj pumpi ponekad zna da zablokira, jer se rotor zalijepi za piksne u kojima se okreće, zbog kamenca i drugih naslaga iz vode.
Zato treba uvijek prije početka sezone grijanja, manuelno uključiti pumpu i uvjeriti se da ispravno funcioniše. Pri uključivanju i isključivanju pumpe, na manometru za mjerenje pritiska sistema možete uočiti blagi otklon kazaljke (oko 0,1 bar) i to je pouzdani znak da je pumpa ispravna.

Ukoliko se kazaljka manometra ne pomjera, uključenu pumpu lagano udarite po kučištu nekim drvenim predmetom.
Ako ni nakon toga nema otklona kazaljke na manometru, isključite pumpu, odvrnite čep za odzračivanje pumpe i odvrtačem malo zaokrenite rotor pumpe. Prije skidanja čepa pripremite jednu krpu, koju ćete držati ispod pumpe, jer će tu iscuriti malo vode (pri odzračivanju pumpe dovoljno je malo odvrnuti taj čep, dok ne počne da kaplje voda i onda se zavrne).

Naravno pumpa može da ne radi i iz nekog drugog razloga, ali ovo je najčešći slučaj blokiranja pumpe.

Kontrola sigurnosnih elemenata grijanja

Kod zatvorenog sistema pred početak grijanja treba provjeriti zaštitni termo-ventil i sigurnosni ventil.

Zaštitni termo-ventil je spojen direktno na priključak gradskog vodovoda, tako da bi na njemu pritisak vode trebao biti približno kao na svim kućnim slavinama.
Provjeru vršite pritiskom na plastičnu kapicu ventila, čime se ventil otvara i pušta vodu iz vodovoda kroz izmjenjivač toplote ugrađen u kotlu. (opruga venila je prilično jaka, tako da kapicu treba pritisnuti malo jače) Voda iz izmjenjivača toplote treba da izađe kroz cijevi negdje izvan objekta, zavisno od toga kako ste izveli tu instalaciju.
Za one koji nisu pravili sistem grijanja moram naglasiti još jednom, voda koja protiče kroz taj ventil, nema nikakve veze sa vodom u vašem sistemu grijanja.
Držite taj ventil otvoren nekih pola minuta do minut, kako bi iz cijevi izmjenjivača toplote izašao kamenac, odnosno iz vodovodnih cijevi razne nečistoće i zrak koji su se skupili zbog dugotrajnog mirovanja. Time je provjera tog ventila završena.


Napomena: postoji još jedna vrsta zaštitnih termo ventila, kod kojih se kod pregrijavanja istovremeno s jedne strane pušta hladna voda u kotao, a s druge strane ispušta vruća voda iz kotla vani (Caleffi 544). To su dupli ventili koji su predviđeni za kotlove koji nemaju ugrađen izmjenjivač topline i za takve ventile ne važi gore opisani postupak provjere!
Inače po pravilu voda instalacije grijanja morala bi biti fizički potpuno odvojena od priključka sanitarne vode, kako ne bi usljed eventualne neispravnosti nekog ventila došlo do nekontrolisanog presipanja sanitarne vode u kotao i obrnuto. U određenim okolnostima moglo bi doći i do trovanja sanitarne vode, pa iz tog razloga smatram da takvi ventili ne bi smjeli biti dozvoljeni za ugradnju na sisteme grijanja.

Plastičnu kapicu sigurnosnog ventila okrenite za pola kruga u smjeru kazaljke, koja je na njoj obilježena. To uradite brzim pokretom, samo toliko da se na kratko oslobodi opruga ventila (preskoči zub) i propusti malo vode. Voda koja protiče kroz taj ventil je iz sistema grijanja i svako duže ispuštanje vode će smanjiti pritisak u sistemu.
Time je provjera i ovog ventila završena.


Kod otvorenog sistema pred početak grijanja treba provjeriti nivo vode u otvorenoj ekspanzionoj posudi i po potrebi dosuti vodu.

Odzračivanje funkcionalnog sistema centralnog grijanja

Odzračivanje se svodi uglavnom na ispuštanje zraka iz sistema preko montiranih odzračnih ventila, kao i iz cirkulacione pumpe (gore je već objašnjen način i za odzračivanje pumpe).
To je najbolje uraditi početkom sezone grijanja u toku prvog nalaganja kotla. Svuda gdje je prisutan zrak čuti će se karakteristično žuborenje i šuškanje vode.
Odzračivanje se vrši samo po potrebi, što zavisi o vrsti sistema i vremenu kada i kako je sistem napravljen. Ako se radi o dvoetažnom objektu, uglavnom je dovoljno odzračiti samo radijatore na spratu, odnosno najviše tačke sistema. Pri tome treba pomoću odvijača odvrnuti šaraf na odzračnom ventilu i pustiti da zrak izađe kroz mali ispust na ventilu, sve dok ne počne da curi voda. Nakon toga zavrnete šaraf i odzračivanje na tom ventilu je završeno.

Ako imate kostantne probleme sa zrakom u nekom od radijatora, na isti možete jednostavno montirati automatski odzračni ventil, koji vrši funkciju kao svaki odzračni lončić. Razlika u veličini između običnog i automatskog ventila (desno) je neznatna kao što se vidi na slici.
Postupak zamjene ventila je jednostavan. Kada je grijanje isključeno, zavrnite do kraja radijatorski ventil i ispod njega prigušni ventil. Za prigušni ventil ćete trebati jedan odvijač ili imbus ključ, zavisno od izvedbe.
Prilikom zavrtanja prigušnog ventila zapamtite koliko ste pri tome napravili krugova! Nakon ove intervencije morate ga vratiti u isti položaj kako je stajao ranije.
Zatim možete na drugoj strani radijatora odvrnuti odzračni ventil. Prethodno stavite ispod radijatora nekakvu posudu, jer bi tu moglo iscuriti malo vode. Ako postoji mogućnost, možete i podići taj kraj radijatora za koji centimetar i podmetnuti nešto ispod njega dok se ne završi zamjena ventila.

Ako su radijatorski i prigušni ventil već duži niz godina ugrađeni i u upotrebi na radijatoru, možda i nije baš najbolja ideja da se ta zamjena odzračnih ventila vrši u toku sezone grijanja. Zna se desiti da gumeni semering u tim ventilima vremenom istrune i nakon te intervencije prokaplje (posebno kod prigušnog venila). Zato bih u takvim slučajevima preporučio da se ta zamjena vrši izvan sezone grijanja.

Kontrola pritiska u zatvorenom sistemu i eventualno dosipanje vode u sistem

Ukoliko je vaš sistem grijanja na čvrsta goriva propisno napravljen, proračunati pritisak vašeg sistema bi trebao biti obilježen na ekspanzionoj posudi, kao što je to opisano u dijelu Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja.
U tom slučaju je dovoljno korigovati proračunati pritisak, dosipanjem vode kroz slavinu na najnižem dijelu sistema, što se može očitati na manometru.
Prilikom dosipanja vode u sistem, prvo napunite crijevo do vrha sa vodom, pa tek onda ga priključite na slavinu od vodovodnog priključka! Na taj način ćete u sistem ubaciti manje zraka.
Nikada ne dosipajte vodu u zagrijani kotao! Ako je sistem ohlađen, a u kotlu još uvijek ima vruće vode, uključite manuelno cirkulacionu pumpu na 15 – 20 minuta da se voda rashladi.
Ako nije izvršena korekcija pritiska u ekspanzionoj posudi, to možete i naknadno napraviti bez skidanja ekspanzione posude slijedećim redosljedom:


- odredite pravilan pritisak za vaš sistem (pročitati gore navedenu temu za zatvoreni sistem),
- pronađite negdje na najdonjoj tački vašeg sistema grijanja mali ventil sa metalnim poklopcem kao na slici,
- pripremite jedno baštensko crijevo odgovarajuće dužine, kojim ćete moći ispustiti vodu izvan objekta, odnosno usipati vodu u sistem preko najbliže vodovodne slavine (npr. priključak za vodu od veš-mašine). Na oba kraja tog crijeva treba čvrsto namontirati holenderske priključke od ¾ cola za priključivanje na slavine,
- ispustite ili dospite vodu preko tog crijeva u sistem grijanja, tako da pritisak na manometru sistema pokazuje nešto manji pritisak od onog koji ste prethodno izračunali za vaš sistem (dovoljno je za 0,1 bar - ne ispuštajte svu vodu iz sistema!),
- pronađite na ekspanzionoj posudi korekcioni ventil i nekim preciznijim manometrom za auto-gume naštelujte proračunati pritisak za vaš sistem,
- i na kraju dopunite sistem vodom kako bi se pritisak u sistemu izjednačio ili bio neznatno veći od pritiska u ekspanzionoj posudi (do 0,1 bar).

Opisani postupak je predviđen samo za male jednostavne sisteme centralnog grijanja na kruta goriva. Kod grijanja na neke druge energente, gdje se proces regulacije grijanja vrši elektronski (npr. plinski kotlovi), ponekad je elektronika namještena tako, da blokira grijanje ukoliko je u sistemu pritisak manji od 1 bar.

Kod malih zatvorenih sistema grijanja na kruta goriva (bez toplotnih spremnika), zračni sastojci koji su bili rastvoreni u vodi, trebali bi u potpunosti izaći iz sistema nakon prve sezone grijanja. Pošto je hlapljenje vode kod takvih sistema neznatno, dosipanje vode odnosno korekcije pritiska kasnije se mogu vršiti svakih nekoliko godina (na nivou + / – 0,05 bara). Isto tako razlika pritiska u radu toplo / hladno je stalno konstantna. To je važno za rano otkrivanje eventualnog curenja vode iz sistema ili oštećenja ekspanzione posude. U tim slučajevima već neznatni brzi pad pritiska od 0,1 – 0,2 bara može biti alarm da u sistemu nešto nije u redu.
Na slici je manometar / termometar u jednom jednostavnom zatvorenom sistemu sa projektovanim pritiskom od 0,6 bara. Ta instalacija grijanja je napravljena prije sedam godina, a prve godine je na tom sistemu vršeno par korekcija pritiska, dok se sistem nije stabilizovao. Nakon toga naredna korekcija je napravljena prije dvije godine , dosipanjem vode za 0,1 bar pritiska, jer je kazaljka manometra kod hladnog sistema tada stajala nešto ispod 0,6 bara.
Kao što se vidi na slici, kazaljka manometra na hladno i sada blago prelazi projektovani pritisak od 0,6 bara. Ukoliko ne bude potrebe za nekakav remont, ovakav sistem može da radi narednih nekoliko godina bez ikakvih korekcija pritiska.



PRIPREMA DRVA ZA ZIMU I STVARANJE KONDENZACIJE U KOTLU CENTRALNOG GRIJANJA

Da bi se shvatila ova tema, potrebno je poznavati barem osnovne principe rada kotla za grijanje na drva, kao i princip sagorijevanja drveta. Ova tema je malo opširnija, ali ću pokušati da to objasnim u najkraćim crtama.

Princip rada kotla za centralno grijanje na drva

Kotao centralnog grijanja na drva možete posmatrati kao jednu zatvorenu metalnu posudu, izuzetno nepravilnog oblika, u čijoj sredini se nalaže vatra. U posudi se nalazi voda koja se zagrijava i preko polaznog priključka na posudi odlazi u sistem grijanja. Prolazeći kroz sistem grijanja voda se rashlađuje i vraća natrag preko povratnog priključka na posudi.
Posuda kotla je oblikovana tako, da vatra i vrući dim unutar kotla zagrijavaju tu posudu na što većoj površini. Drugim riječima, što je ta površina veća, veći je i stepen iskoristivosti kotla. Kod kotlova visokog stepena iskoristivosti, čak i rešetka na kojoj gore drva je izrađena od cijevi kroz koje cirkuliše voda, odnosno i rešetka je dio te zatvorene posude.

Ko je nalagao običan šporet na drva, zna da se jačina vatre može grubo regulisati podešavanjem malog otvora za dovod zraka, koji se obično nalazi na vratima ložišta.
Kod kotla za centralno grijanje na drva, koristi se isti princip regulacije jačine vatre. Razlika je jedino u tome, što se taj otvor za dovod zraka u ložište kotla otvara i zatvara automatski, zavisno od toga kolika je temperatura vode u posudi kotla.
Kada voda u kotlu postigne zadanu temperaturu, poklopac regulatora ulaska zraka u ložište se zatvara i tada dolazi do nepotpunog sagorijevanja drveta u kotlu. Topla voda se uz pomoć cirkulacione pumpe sprovodi kroz radijatore u sistemu, preko radijatora se hladi i ponovo vraća u kotao. Kako se voda u kotlu hladi, termostat ponovo otvara poklopac regulatora zraka na ložištu i tada dolazi do potpunog sagorijevanja drveta u kotlu.
Ti ciklusi se ponavljaju cijelo vrijeme sve dok se kotao nalaže. Naravno sagorijevanje drveta u kotlu nije samo „crno-bijelo“, već ima i onih međufaza kada drva gore jednim umjerenim intenzitetom. To bi bilo i najoptimalnije, ali je teško održivo zato što na sagorijevanje utiče mnogo raznih vanjskih faktora. Kod potpunog sagorijevanja unutrašnjost dimnjaka se više zagrije i bolje „usisava“ plinove iz kotla. Isto se dešava i kada je veća razlika vanjske temperature i unutrašnje temperature u okolini kotla. Različita drva, različite veličine isto tako gore različitim intenzitetom itd.

Stvaranje kondenzata u kotlu

Vrijeme nepotpunog sagorijevanja duže traje u prelaznom periodu grijanja, odnosno početkom i krajem zime. Kod nepotpunog sagorijevanja drveta dolazi do pojave „suhe destilacije drveta“ i pri tome se stvara veliki broj raznih sastojaka. Za nas je ovdje najvažniji kondenzat, koji se razlaže na katran i octenu kiselinu. Katran se koristi u industriji kao antikorozivno sredstvo, međutim octena kiselina nagriza metalne površine unutar ložišta kotla, posebno ako se unutar ložišta pojavljuje u tečnom stanju.

Katran ne može dovesti do oštećenja unutrašnjih zidova kotlovske posude, ali može značajno smanjiti efikasnost zagrijavanja kotla. Naime tanki sloj katrana koji u toku nepotpunog sagorijevanja nastane na zidovima ložišta, u fazi potpunog sagorijevanja djelomično izgori i ostavlja iza sebe tanak sloj gareži. Kod slijedećeg ciklusa nepotpunog sagorijevanja, katran će se kondenzovati na taj sloj gareži, pa onda opet izgoriti. Izmjenama ciklusa potpunog i nepotpunog sagorijevanja taj sloj gareži će postajati sve deblji, stvarajući pri tome nepoželjnu izolaciju između vatre i unutrašnjih zidova kotla.
Zato bi tokom zime trebalo povremeno uklanjati te naslage gareži struganjem sa žaračem ili nekim drugim prikladnim alatom, ili korištenjem hemijskih sredstava koja su namijenjena za tu svrhu. Ako se čišćenje izvodi struganjem, dovoljno je samo skinuti grube naslage gareži, bez struganja tankog sloja katrana sa zidova ložišta. Učestalost čišćenja naravno zavisi od količine katrana koji se kondenzuje u kotlu.

Stvaranje kondenzata u ovakvim kotlovima je praktično neizbježno, ali se njegov uticaj kao i količina može značajno smanjiti na više načina.

- što su drva bolje osušena, biti će i neuporedivo manje kondenzata, a posebno kiselinskih sastojaka,
- što se bolje dimenzioniše cijeli sistem, ravnomjernije će se rasporediti ciklusi potpunog i nepotpunog sagorijevanja drveta. Kod potpunog sagorijevanja drveta sagorijeva odnosno isparava i kondenzat,
- pravilna izrada kotlovnice za kotlove koji su projektovani za takvu montažu.

Priprema drva za sezonu grijanja

Dosta ljudi koji imaju centralno grijanje na drva, najčešće iz materijalnih razloga zanemaruje pravovremeno obezbjeđivanje drva za zimsku sezonu. Ipak treba računati na to, da je kod jednog dobro napravljenog sistema skoro nemoguće grijanje na sirova drva!
Kod sagorijevanja sirovih drva se stvara enormno velika količina kondenzata, koji vrlo brzo stvara velike naslage katrana i gareži u dimovodnim kanalima kotla kao i u dimnjaku. Takav sistem bi se već na početku sezone grijanja začepio i trebalo bi ga čistiti možda i preko deset puta tokom jedne zime. Isto tako bi kotao bio izložen velikom uticaju korozije i njegov vijek trajanja bi bio značajno smanjen.
Kada se vatra u vašem kotlu dobro razgori, možda primjetite nekakav čudan šuštajući zvuk iz ložišta, kao kada se prospe malo vode po žaru. Ako polako otvorite vrata ložišta, možete primjetiti poneku cjepanicu kojoj na presjeku izlazi tečnost zajedno sa mjehurićima zraka. Nalaganje sa takvim drvima, sasvim sigurno dovodi do povećane kondenzacije u kotlu.
Zato bi već krajem tekuće sezone grijanja trebalo početi sa pripremom drva za slijedeću zimu. Iscijepana drva bi trebalo skladištiti u dobro provjetravanim drvljanicima ili pod nadstrešnicama, gdje bi bila zaštićena od atmosferskih padavina.
Bez obzira što kotlovi za centralno grijanje na drva imaju dosta veliko ložište, da bi se drva bolje osušila, režite ih i cijepajte isto onako kako bi to radili za obični šporet na drva!

Par savjeta za riješavanje problema sa kondenzacijom u kotlu

Na početku bloga sam postavio jedan jednostavan način za izračunavanje potrebne snage radijatora u objektu. Prilikom montaže grijanja trebalo bi se držati th proračuna, kao i snage kotla koja ne bi smjela biti mnogo veća od ukupne snage radijatora (najviše 15 – 20%). To je iz razloga kako bi se našao nekakav „kompromis“ između vremena potpunog i nepotpunog sagorijevanja drveta.
Ako je kotao mnogo veće snage od ugrađenih radijatora, većinu vremena će raditi prigušeno u režimu nepotpunog sagorijevanja. Koliko god da su drva koja nalažete osušena, u ložištu kotla će ipak doći do procesa suhe destilacije drveta i više ili manje će se stvarati kondenzat. To je zbog toga što se drva ne mogu potpuno razgoriti, osim kod početnog dnevnog nalaganja i nakon svakog dopunjavanja kotla drvima. Na taj način ne mogu u potpunosti sagoriti niti sastojci kondenzata.
U ovakvim slučajevima se često preporuča ugradnja toplotnog spremnika, kako bi se napravilo dodatno „toplotno opterećenje“ za kotao. Pri tome je zamišljeno da kotao radi u režimu potpunog sagorijevanja, zagrijavajući istovremeno radijatore i vodu u toplotnom spremniku do određene temperature. Ta zagrijana voda se iz spremnika kasnije preko sistema regulacije odvodi u radijatore za zagrijavanje objekta.
Neki tvrde da su kod ovakvih sistema ostvarili uštede kod potrošnje drva, u šta ja lično čisto sumnjam. Prilikom konstantnog potpunog sagorijevanja drva, odnosno pri maksimalnom plamenu u ložištu, iskoristivost kotla je najniža jer velika količina toplotne energije odlazi kroz dimnjak! Kod ovoga su izuzetak jedino pirolitički kotlovi kod kojih je način sagorijevanja drveta drugačiji (konstantan rad u režimu nepotpunog sagorijevanja) i gdje se odmah pri ugradnji preporučuje i ugradnja toplotnog spremnika.
Uz nešto veću potrošnju drva, kod naknadne ugradnje toplotnog spremnika je potrebna komplikovana i skupa regulacija, a i pojavljuju se još dodatni problemi koje sam ovdje već opisao u gornjem tekstu.
Jedan efikasan način za smanjenje kondenzacije kod prejakih kotlova je češće nalaganje sa manjom količinom drva, prije svega u prelaznim periodima grijanja. Pri tome bi regulator protoka zraka trebao biti više otvoren, približno kao kada grijete objekat u hladnijem periodu. Taj način i ja koristim, pošto mi je kotao jači za par kilovata od proračunate maksimalne snage koja mi je potrebna. Takav način nalaganja nije neki problem kod etažnih kotlova, ali nije baš zgodan ako vam je kotlovnica izvan kuće.
Ako bi kotao za grijanje bio manje snage od snage radijatora, većinu vremena bi radio u režimu potpunog sagorijevanja, Ne bi bilo kondenzacije, ali bi potrošnja drva bila mnogo veća nego kod nešto jačeg kotla. Također kod većih hladnoća objekat se ne bi mogao adekvatno zagrijati.
Zbog toga je najjeftinije i najjednostavnije riješenje - odabir kotla odgovarajuće snage.

Kod nepotpunog sagorijevanja octena kiselina je uglavnom u plinovitom stanju, dok se katran pojavljuje u gustom tečnom stanju. Prilikom otvaranja regulatora protoka zraka, pojačava se vatra u ložištu i katran sagorijeva, a kiselinski plinovi se razgrađuju i izlaze kroz dimnjak.
Ukoliko se u režimu nepotpunog sagorijevanja voda u kotlu iz nekog razloga naglo rashladi ili je kotao konstantno izložen strujanju hladnog zraka, onda dolazi do problema. Kiselina će iz svojeg plinovitog agregatnog stanja preći u tečno i kondenzovati će se u obliku kapljica na tim „hladnim“ nižim dijelovima ložišta. Time započinje agresivno nagrizanje korozijom na metalnim površinama u ložištu.

To pothlađivanje vode je karakteristično za kotlove koji su smješteni u improvizovanim kotlovnicama, kroz koje je omogućeno strujanje vanjskog hladnog zraka. U ekstremnim slučajevima može doći i do kondenzacije vlage iz zraka na vanjskim površinama kotlovske posude. Pri tome se pojavljuje voda oko kotla i stiče se utisak kao da je kotao procurio.
U takvim slučajevima je neophodno oko kotla sanirati i izolovati zidove i vrata, ili ako se kotao nalazi u nekoj većoj prostoriji koja se ne može zagrijati, jednostavno zidovima pregraditi kotao i time napraviti odvojenu prostoriju kao kotlovnicu.
Prilikom saniranja, kao i prilikom izgradnje nove kotlovnice (ako je sve potpuno zadihtovano), treba ostaviti negdje u gornjoj zoni prostorije mali otvor za ulaz zraka, koji je potreban za pravilno sagorijevanje drveta u kotlu. Taj otvor može biti nešto manji od površine presjeka dimovodne cijevi na kotlu.

Naglo pothlađivanje vode može da se desi i kod etažnih kotlova na drva. Ja sam imao jedan takav slučaj, kada smo tokom zime na nekoliko dana imali veći broj gostiju u kući. Inače smo navikli da su nam sva unutrašnja vrata u prizemlju otvorena. U tom periodu posjeta intenzivno se ulazilo i izlazilo na sva vanjska vrata kuće i prizemlje se teško zagrijavalo. Tada sam pojačao grijanje na kotlu, međutim nisam uspio postići željenu temperaturu u prizemlju. U tom periodu, pri izbacivanju pepela iz kotla sam primjetio enormnu količinu tečnog katrana, a i mala rešetka iza donjih vrata ložišta bila je sva žuta od korozije. Bio sam prisiljen da uvedem „kućni red“ otvaranja i zatvaranja svih vrata u prizemlju i nakon toga više nije bilo kondenzacije.

Ova pojava se može jednostavno objasniti. Termostati (osjetnici termostata) koji regulišu protok zraka kroz ložište, ugrađuju se u gornju zonu kotla (na suprotnoj strani od priključaka polaznog i povratnog voda) gdje je temperatura vode i najviša. Hladan zrak koji ulazi u objekat struji donjom zonom prostorije i time se naglo rashlađuje donji dio posude kotla kao i radijatori. Ako kotao u tom trenutku radi u režimu nepotpunog sagorijevanja (termostat registruje postignutu zadanu temperaturu vode), osjetnik termostata neće odmah reagovati i otvoriti poklopac za protok zraka. Time će biti spriječeno pojačavanje vatre u kotlu, a donji dio kotla će se rashladiti ispod kritične granice. Tada kiselinski sastojci koji su bili u plinovitom stanju, prelaze u tečno stanje i slivaju se niz zidove ložišta.

Naglo pothlađivanje vode u kotlu može se desiti i samo preko radijatora npr. prilikom zagrijavanja poslovnih prostora gdje se često otvaraju vanjska vrata kao što su kafići, prodajni prostori i slično. U tim slučajevima bi trebalo pomoću četveroputnog ventila ili na neki drugi način obezbjediti, da se dio tople vode iz kotla vraća na povratni vod i time povisi temperatura vode u donjoj zoni posude kotla.
Također se kod prvog jutarnjeg nalaganja preporučuje, otvaranje regulatora protoka zraka na maksimum, sve dok radijatori u sistemu ne postignu radnu temperaturu. Uglavnom je dovoljno ostaviti kotao da radi do pola sata u tom režimu potpunog sagorijevanja, čime se spriječava kondenzacija u kotlu i podiže temperatura unutar dimnjaka.

Nadam se da će oni koji imaju problem sa kondenzacijom u kotlu, u ovom tekstu pronaći razloge i riješenje svog problema.

Mješajući ventil - ima li smisla njegova ugradnja?

Mogli ste već primjetiti da u mojim shemama i tekstovima o izradi centralnog grijanja, kod kotla nisam predvidio ugradnju mješajućeg ventila (u nastavku „miš ventil“ prema njemačkoj riječi „mischventil“, mischen - miješati). Ugradnja tih ventila se preporučuje posljednjih možda 10-15 godina, dok se u zadnje vrijeme njihovom ugradnjom već uslovljava i garancija na kotao. Kao glavni razlog ugradnje navodi se „zaštita kotla od kondenzacije“.
Taj ventil funkcioniše na način, da jedan dio vruće vode iz polaznog voda vraća natrag u kotao, sa ciljem da se povisi temperatura vode koja se vraća iz radijatora preko povratnog voda u kotao. Temperatura povratnog voda kod kotla prema najnovijim „proračunima“ trebala bi biti 60 ºC ili viša.

Još prilikom izrade bloga shvatio sam da je to obična prevara, a sada uz već mnogobrojna negativna iskustva uzrokovana ugradnjom tih ventila, mogu malo detaljnije da se osvrnem na taj problem.


Uvijek kada pišem „kondenzacija u kotlu“, pod tim pojmom podrazumijevam prvenstveno kondenzaciju katrana. Katran ima visoku temperaturu tačke vrelišta, pa samim tim i temperaturu kod koje počinje da se kondenzuje na unutrašnjim zidovima kotla. Zbog njegovog složenog hemijskog sastava i složenih uslova prilikom njegovog nastajanja, nemoguće je precizno odrediti njegovu tačku vrelišta, ali možemo računati da se ona kreće od nekih 250 ºC pa sve do preko 400 ºC.
Drugim riječima, kada se steknu uslovi za suhu destilaciju drva u ložištu kotla (nepotpuno sagorijevanje), uz pomoć miš ventila možete održavati temperaturu vode u kotlovskoj posudi i na samoj granici ključanja, ali kondenzaciju katrana nećete spriječiti !!!
A ako imate katrana u ložištu kotla, onda postoji i potencijalna mogućnost kondenzovanja octene kiseline, kao i drugih produkata suhe destilacije drveta. Tačka vrelišta octene kiseline iznosi nekih 118 ºC, dok je tačka rosišta (kondenzacije) znatno niža i zavisi od mnogobrojnih faktora koji su vrlo promjenjivi u haotičnim uslovima koji vladaju u jednom ložištu kotla prilikom sagorijevanja drveta.
Upravo iz tog razloga je nemoguće precizno odrediti temperaturu vode u kotlovskoj posudi, kod koje bi započela kondenzacija octene kiseline na zidovima ložišta i dimovodnih kanala kotla!!!

Kao jedan jednostavan primjer, navesti ću temperaturne uslove koji su zastupljeni u mojoj instalaciji grijanja. Već na početku bloga naveo sam da je moj kotao nešto jači nego što bi trebalo, a prosjek zimskih temperatura je posljednjih godina porastao, tako da je u mojem slučaju taj odnos snage i toplotnih gubitaka objekta još nepovoljniji. Iz tog razloga realne temperature vrućeg voda kod mene većinu vremena ne prelaze 60 ºC (na kotlu nekih 70 - 75 ºC). Drugim riječima, cijeli sistem većinu vremena radi u nekom niskotemperaturnom režimu.
Na povratnom vodu nemam ugrađen termometar, ali mogu pretpostaviti da se nakon podizanja temperature u cijelom sistemu, na njemu temperature kreću u rasponu od nekih 25 - 50 ºC.
Bez obzira na tako niske temperature povratnog voda, normalnom upotrebom kotla nemam kondenzacije octene kiseline!
Prisustvo kondenzacije kiseline može se vrlo lako vizuelno utvrditi kroz crvenkaste fleke karakteristične za koroziju, koje se tokom nalaganja pojavljuju na zidovima ložišta, kao i na „suhim“ limovima unutar ložišta i prostoru za prikupljanje pepela. Samo u par navrata smo imali kondenzaciju kiseline i to sam opisao u gornjem tekstu, pod kojim uslovima je došlo do te pojave.

Kroz komentare sam već napomenuo da je moj kotao (Centrometal EKO-CET 23) procurio krajem pretprošle zime (2015/2016). Prilikom sanacije ložišta ustanovio sam da se lim istanjio od njegove fabričke debljine 4 mm, do manje od 1 mm i to samo u zoni žara!
Da budem precizniji, to je jedna linija širine par centimetara kružno po cijelom ložištu, u visini nekih desetak centimetara od rešetke ložišta. Kada se ide od te linije prema gore, isto nekih desetak centimetara, lim je tu već imao pristojnu debljinu od 3 - 3,5 mm. Ista stvar je bila i kod samih sastava cjevaste rešetke (rosta) sa bočnim zidovima ložišta, što je bilo sasvim dovoljno da se tu navare novi komadi lima.
Takva pozicija oštećenja lima može se objasniti načinom nalaganja kotla. Naime kako bi smanjili kondenzaciju katrana, nalažemo kotao malim količinama drveta, tako da su „udarne“ temperature prilikom nalaganja upravo u zoni ložišta gdje se lim drastično istanjio. Inače nikada ne izbacujem pepeo sa rešetke, već na pepelu nalažem novu vatru, tako da je i ta zona žara malo podignuta. Da je kotao korišten „punim kapacitetom“, pretpostavljam da bi površina oštećenog lima bila mnogo veća.
U svakom slučaju oštećenja lima pokazuju da njihov uzrok nije kondenzacija već kontinuirano izlaganje visokoj temperaturi, tako da se taj uzrok može pripisati isključivo kvalitetu i debljini lima od kojeg je izrađeno ložište kotla!
Kroz razne kontakte došao sam do informacije, da kotlovi ovog modela traju oko 5 - 10 godina, tako da je ovaj moj kotao trajao i jednu sezonu duže od tog najdužeg roka.
Detaljnije o staroj posudi i izradi nove kotlovske posude možete pročitati u temi „Izrada kotlovske posude - 1.dio" (u nastavku ima i drugi dio).

Poslije svega što sam naveo, mogao bih npr. pokušati eksperimentom da utvrdim, kod koje temperature vode na povratnom vodu mojeg kotla počinje kondenzacija kiseline? Onda nakon jednog mjerenja dođem recimo do podatka da je to temperatura od 21 ºC.
Da li taj podatak može biti relevantan? Naravno da ne može, ali je još manje relevantan podatak da je to temperatura od 60 ºC ili viša. Temperatura vode u kotlovskoj posudi je samo jedan manje bitan faktor od par važnijih faktora koji mogu uticati na kondenzaciju kiseline u kotlu. Gore sam već naveo najvažnije, a to su dobro osušena drva i topla prostorija u kojoj se nalazi kotao.
Ako su ta dva uslova ispunjena, pri normalnoj eksploataciji grijanja temperatura vode na povratnom vodu kotla može biti daleko niža od 60 ºC i svaka ugradnja miš ventila u tom slučaju postaje besmislena! Da bi se održavala odgovarajuća temperatura vode u kotlu, sasvim je dovoljan termostatski prekidač za uključivanje i isključivanje cirkulacione pumpe!

Osim što je ugradnja miš ventila besmislena, da vidimo koje su još štetne posljedice njegove ugradnje?

Ako prilikom grijanja postavite miš ventil u položaj kod kojeg npr. 60% vode odlazi u radijatore, a 40% vode se vraća natrag u kotao, srazmjerno tome će se smanjiti i protok vode kroz radijatore. Drugim riječima, pritisak vode kroz radijatorski krug se smanjuje i postoji mogućnost da najudaljeniji radijatori u sistemu ostanu potpuno hladni. Ako pokušate dodatno balansirati radijatore, pa onda opet okretati miš ventil, doći će do potpunog debalansa sistema i može doći do problema sa grijanjem kompletnog objekta.
To je i najčešći problem kod ugradnje tog ventila, a ako ste nasjeli na priču kako na povratnom vodu treba biti temperatura od 60 ºC ili više, možda ćete pokušati potražiti pomoć na nekom tehničkom forumu koji se bavi ovom problematikom. Onda će se pojaviti „stručna ekipa“ koja će vam savjetovati da ugradite još jednu pumpu u radijatorski krug, pa još hidrauličku skretnicu, pa možda i neki prestrujni ventil, pa i kakav nepovratni ventil, eto toliko da se nađe.
Da bi cijela ta skalamerija mogla uopšte funkcionisati, potrebna je naravno i regulaciona elektronika koja bi upravljala sa radom obje pumpe i naravno dodatnim elektromotorom na miš ventilu. I dok bi trepnuli, iz džepa bi vam iscurilo nekoliko stotina eura, da bi pri tome imali jedan komplikovan sistem, kojim ste u principu dobili jedno veliko - ništa.

Ako bi kakvim slučajem ipak uspjeli pronaći neki položaj ventila, kod kojeg bi grijanje bilo podnošljivo, a temperatura na povratnom vodu bi se koliko toliko podigla, imali bi jedan inertan sistem koji bi mnogo sporije zagrijavao vodu do radne temperature. Neki tvrde da se ugradnjom miš ventila ostvaruju uštede u gorivu, pa ako se to može nazvati uštedom, onda neka im bude.

Prilikom okretanja miš ventila i usklađivanja sa radom regulatora protoka zraka na kotlu, doći će do situacije da su periodi nepotpunog sagorijevanja duži, nego kada ne bi bilo miš ventila. Samim tim ne samo da ne biste spriječili kondenzaciju, već bi ste je i povećali.

Može se desiti da neka neupućena osoba okrene taj miš ventil u položaj, pri kojem se potpuno premoštavaju ulazni i izlazni vod na kotlu i tada će naravno doći do pregrijavanja kotla. Ako još ima nekakvih problema sa zaštitnim mjerama na kotlu, može doći do teških posljedica!

Zato ako ste već prinuđeni da zbog garancije na kotao ugradite miš ventil, preporučio bih da se taj ventil fiksira u potpuno otvorenom položaju, odnosno kao da uopšte nije ni ugrađen. Na taj način ste ispunili uslove proizvođača kotlova, a taj miš ventil će služiti eto kao „garantni kupon“.

U tehničkom smislu, ugradnja miš ventila na kotlove ovakvih sistema grijanja predstavlja običnu budalaštinu, ali u komercijalnom smislu predstavlja i te kako veliku dobit. Zato je ovo područje zbog velikog broja nepoznanica izuzetno pogodno raznim bjelosvjetskim „stručnjacima“ za manipulacije i lov u mutnom, a sve sa ciljem ostvarivanja dodatnog profita firmama / korporacijama koje se bave proizvodnjom i distribucijom toplotne opreme.
(obrazloženje ove tvrdnje sa konkretnim primjerima možete pročitati na dnu ove strane u komentarima).


Očitavanje vrijednosti temperature i pritiska sa mjernih instrumenata u sistemu

Uglavnom na svim kotlovima za centralno grijanje, već su fabrički ugrađeni manometar i termometar za mjerenje pritiska i temperature vode u sistemu. Zbog boljeg praćenja ta dva parametra, uobičajeno je da se ugrađuju još dodatni manometar i termometar negdje na polazni vod, a u nekim slučajevima i na više tačaka u sistemu.
Dodatni instrumenti se ugrađuju tako, da su odmah uočljivi pri ulasku u kotlovnicu, odnosno pri pogledu na razvodni dio instalacije grijanja.

Prilikom mjerenja temperature kod zagrijanog sistema, dolazi do razlike očitane temperature između kotlovskog i vanjskog termometra (na polaznom "vrućem" vodu). Kotlovski termometar može da pokazuje i do 15 C višu temperaturu, ali to ne treba da vas zabrinjava.
Oba termometra su vjerovatno ispravna, a do ove pojave dolazi zbog pozicije gdje su smješteni senzori termometara. Kotlovska posuda sa vodom je izuzetno nepravilnog oblika, pa je i cirkulacija vode kroz tu posudu dosta neravnomjerna. U onom dijelu posude gdje je cirkulacija vode najsporija, temperatura vode će biti i najviša. Upravo na te tačke se montiraju senzori kotlovskih termometara. Tako vanjski termometar pokazuje realnu temperaturu vode koja odlazi u radijatore, a kotlovski termometar u tom trenutku pokazuje temperaturu vode u najtoplijem dijelu kotlovske posude.
Kod hladnog sistema oba termometra bi trebalo da pokazuju približno istu temperaturu.

Prilikom očitavanja pritiska u sistemu, također može doći do razlika između dva instrumenta. Međutim te razlike bi trebale biti minimalne i zavise od toga na kojoj visini su montirani manometri. Ako su npr. dva manometra montirana na visinskoj razlici od 1 metar, donji manometar bi trebao pokazivati viši pritisak za 0,1 bar.
Isto tako na pokazivanje manometra utiče rad cirkulacione pumpe, pa se otklon kazaljke može smanjiti ili povećati za oko 0,1 bar, zavisno od toga kako je manometar montiran naspram pumpe.

Inače pritisak vode u instalaciji grijanja se i kod otvorenog i kod zatvorenog sistema bazira na hidrostatičkom pritisku vodenog stuba (svaki metar visine vodenog stuba – 0,1 bar pritiska). Shodno zakonu o spojenim posudama, pravilo hidrostatičkog pritiska vodenog stuba važi u bilo kojoj tački jedne instalacije centralnog grijanja.

Kod otvorenog sistema se visina vodenog stuba mjeri od manometra, do visine nivoa vode u ekspanzionoj posudi. U ovom slučaju manometri ne igraju neku bitnu ulogu, jer su promjene pritiska pri radu grijanja zanemarive.
Kod zagrijanog sistema visina nivoa vode u ekspanzionoj posudi može narasti za npr. 10 - 20 cm, što pretvoreno u pritisak iznosi 0,01 - 0,02 bara, odnosno predstavlja veličinu koja se ne može ni očitati na gruboj skali manometra grijanja.

Kod zatvorenog sistema se visina vodenog stuba mjeri od manometra, do najviše tačke u sistemu koja mora biti ispunjena vodom. Tome se ubacivanjem vode u instalaciju dodaje još oko 0,2 bara pritiska, što je ekvivalentno kao da ste na najvišoj tački sistema vertikalno montirali jednu cijev dužine 2 metra, koja je ispunjena do vrha sa vodom. Tada možemo reći da je cijeli sistem „potopljen“, odnosno da je u potpunosti ispunjen sa vodom.
Voda se ne može kompresovati poput plina, pa se postavlja pitanje, kako se voda može „upumpati“ u zatvoreni sistem? Jednostavno, skoro svaki element u instalaciji grijanja je više ili manje fleksibilan, pa se na račun neznatnog izobličenja tih komponenti može ubaciti jedna manja količina vode, sve dok se ne postigne zadani pritisak (pri tome se podrazumijeva da je cijeli sistem potpuno odzračen).
Prilikom zagrijavanja zatvorenog sistema voda se širi i pritisak u sistemu varira, iako ekspanziona posuda preuzima taj „višak“ vode. Isto tako vrlo mali gubitak vode uzrokuje vidljivi pad pritiska vode u sistemu. Zato u ovom slučaju manometri igraju važnu ulogu, zbog praćenja ispravnosti rada kompletne instalacije grijanja.



Regulacija vlažnosti zraka u prostorijama koje se griju radijatorima

Prilikom rada centralnog grijanja, radijatori isušuju zrak u prostorijama koje se zagrijavaju. Previše suh zrak u prostorijama može uzrokovati smetnje na disajnim organima, glavobolje i moguće još neke druge zdravstvene probleme. Da bi se to izbjeglo, na radijatore možete zakačiti nekakve posude, u koje se po potrebi usipa voda, koja će usljed zagrijavanja isparavati i vlažiti zrak.
Naravno, vrlo je važno i u kojem podneblju se nalazi vaš stambeni objekat. Kod nas su npr. zime vrlo vlažne, tako da prikazane keramičke posude na radijatoru više služe kao ukras, nego što imaju praktičnu funkciju. U krajevima gdje su zimi prisutni suhi sjeverni vjetrovi, svakako bi trebalo dodatno ovlaživati prostorije.

Bilo bi poželjno da u prostorijama gdje se najviše boravi, osim sobnog termometra postavite i jedan higrometar. Tako možete pratiti vlažnost zraka u prostoriji i održavati je u optimalnim granicama od 40 – 70 % vlage (na slici je primjer jedne klasične kombinacije analognog termometra, barometra i higrometra).
Također bi bilo poželjno da se prostorije provjetravaju 2 – 3 puta dnevno, otvaranjem prozora ili vrata na par minuta, kako bi došlo do potpune izmjene zraka u prostorijama. Na taj način će se izbaciti ustajali zrak iz prostorije, a zidovi se neće rashladiti. Nakon zatvaranja prozora i vrata, temperatura će se vrlo brzo vratiti na onu prije provjetravanja, a boravak u prostoriji će biti mnogo zdraviji i prijatniji.



Još par pitanja u vezi korištenja centralnog grijanja


Šta može uzrokovati eksploziju kotlovske posude u peći za centralno grijanje?

Da bi došlo do eksplozije kotlovske posude, potrebno je da istovremeno bude ispunjeno više različitih uslova i zato se to izuzetno rijetko dešava. Glavni uzrok takve havarije je uglavnom „ljudski faktor“, bilo da se radi o nepropisnoj montaži instalacije grijanja ili nepravilnom korištenju iste.
Prvi uslov je da kotao uđe u posljednju fazu pregrijavanja, kada se voda u kotlu počinje pretvarati u vodenu paru. Da bi došlo do toga, trebala bi biti prekinuta cirkulacija vode kroz sistem, u kotlu veća količina goriva uz pokvareni regulator protoka zraka (ili otvorena vrata ložišta) kao i blokiran zaštitni termo ventil (zatvoreni sistem).
Cirkulacija vode kroz sistem može biti prekinuta ispadom cirkulacione pumpe ili zatvaranjem nekog ventila na glavnim vodovima u sistemu od strane neupućene osobe npr. miš ventila.
Kao posljednja zaštitna mjera od nagle ekspanzije vode i vodene pare u kotlu je sigurnosni ventil kod zatvorenog sistema ili odušak na ekspanzionoj posudi kod otvorenog sistema. Ako je sigurnosni ventil začepljen, odnosno iz nekog razloga blokiran prolaz vode kroz ekspanzionu posudu kod otvorenog sistema, dolazi do nagle ekspanzije vode i vodene pare u kotlu, što još uvijek ne znači da će doći do eksplozije kotla. Naime, ako postoji neka slaba tačka u kotlu i oko njega (npr. dotrajao kotao ili slab spoj cijevi), na tom mjestu će doći do pucanja i ispuštanja vode. Obratno, što je cjelina s kotlom kompaktnija i čvršća, to će i eksplozija biti razornija.
Kao što se može vidjeti iz priloženog, ovdje je opisan jedan haotičan sistem grijanja kao i njegovi nesavjesni korisnici. Ipak, postoji još jedan specifičan slučaj kod kojeg postoji velika opasnost od eksplozije kotla, a to je zaleđena instalacija grijanja.
To je karakteristično za objekte koji se povremeno koriste kao npr. planinske vikendice. U slučaju da se nađete u takvoj situaciji da je voda u cijevima i kotlu zaleđena, nemojte ni pomišljati na to da ga naložite !
Najbezbjedniji način da se osposobi takvo centralno grijanje je korištenje alternativnih grijalica na struju i plin u prostorijama koje imaju dijelove centralnog grijanja, sve dok se led u sistemu grijanja ne otopi. Naložite peć tek onda kada ste 100% sigurni da imate cirkulaciju vode kroz cijeli sistem i kada ustanovite da je sigurnosni ventil ili odušak na ekspanzionoj posudi u funkciji !
Kako bi izbjegli jednu takvu vrlo neprijatnu situaciju, sipajte antifriz u sistem grijanja ili obezbijedite pomoćni izvor toplotne energije koji bi održavao temperaturu u objektu iznad temperature smrzavanja dok ste odsutni (npr. dodatni mali električni kotao za centralno grijanje). Smrzavanje instalacije grijanja ne stvara samo tu neprijatnu situaciju, već može doći i do pucanja pojedinih dijelova sistema grijanja zbog širenja leda.

Da li je dobro sušiti veš na radijatorima?

Ne ! Savremeni radijatori su konstruisani tako, da oslobađaju što više topline uz što manje vanjske dimenzije. Panelni i aluminijski radijatori zagrijavaju prostorije na dva načina – isijavanjem topline sa prednje površine radijatora i konvektorskim grijanjem, odnosno protokom toplog zraka kroz sredinu radijatora. Ako te radijatore pokrijete mokrim vešom, prekida se strujanje zraka kroz sredinu radijatora i značajno se smanjuje njegova moć grijanja. U nekim slučajevima bi moglo doći čak i do pregrijavanja vode u kotlu.
Kod klasičnih gusanih radijatora situacija je nešto drugačija, pošto nemaju konvektorskih površina. Međutim svako sušenje veša na radijatorima uzrokuje i povećanu vlažnost zraka u prostorijama, što može dovesti do kondenzacije vode i stvaranja buđi na zidovima.
Jedino se na cijevnim radijatorima u kupatilima može sušiti sitniji veš (uz češće provjetravanje kupatila), ali pri tome onda treba računati na smanjenje temperature zraka unutar tih prostorija.






________________________________________________________________________________________________________________________

Ako imate vremena, pročitajte još moje slijedeće blogove, koji doduše nemaju nikakve veze sa centralnim grijanjem, ali koji možda mogu djelomično promijeniti neke vaše poglede na svijet.

Prvi blog je pod nazivom „Moguća teorija o teorijama zavjere“(link), u kojem se postavlja pitanje o porijeklu mikroprocesora i uopšte kompletnog informatičkog okruženja u kojem živimo. Mislim da je blog prilično dobro argumentovan, sa smjernicama za one koji su raspoloženi za nekakvo dublje istraživanje te teme.

Drugi blog je pod malo dužim nazivom „Einzigartige Schnitzereien - Igor Pesocki - Skulptur im Bild“, što u prevodu znači „Jedinstveni duborezi – Igor Pesocki – skulptura u slici“ (link). Taj blog je dvojezičan (njemački i srpsko-hrvatski) i nije komercijalnog karaktera, odnosno izloženi radovi se ne mogu kupiti, niti se mogu praviti po narudžbi.
Navedeni link vodi pravo u moju galeriju radova, odakle se klikovima jednostavno može doći na linkove, koji detaljnije objašnjavaju faze izrade nekih od mojih pojedinačnih radova.