Korisne preporuke i detalji pri izradi centralnog grijanja

Kada se razmišlja o grijanju, treba imati na umu da se grijemo praktično pola svoga života. Stavka za grijanje je vrlo važna u svakom kućnom budžetu i zato bi to trebalo vrlo pažljivo planirati prilikom gradnje svakog stambenog objekta.
Ogrijevna drva su oduvijek bila „najnekonforniji“, ali i najjeftiniji energent za grijanje. Upravo je ta cijena kod nas bila presudni razlog za ugradnju centralnog grijanja na drva. I kako dolaze sve teža vremena, pokazuje se da je za nas ovakav izbor bio potpuno ispravan.

Za takav način grijanja smo se odlučili prije nego što su napravljeni nacrti za kuću, tako da je dobar dio „infrastrukture“ centralnog grijanja, bio ubačen prije unutrašnjih završnih radova. U toku gradnje kuće, tražio sam nekog majstora koji bi nam ugradio grijanje. Međutim, kako je koji majstor došao, svaki nam je u vezi grijanja ispričao neku drugu priču.
To me je podstaklo da sam potražim nekakvu literaturu i krenem u samogradnju. Tada nismo imali internet (možda je tako bilo i bolje), već sam koristio časopise „Sam svoj majstor“ i još po neku tehničku literaturu, koja mi se našla pri ruci. Prethodno sam u kući sam napravio vodovodnu instalaciju, što me je ohrabrilo da krenem i u ovaj poduhvat. Ovdje mali sistemi centralnih grijanja na drva nemaju baš nekakvu tradiciju, tako da nisam imao mogućnosti još sa nekim razmijeniti iskustva u tom poslu. Prve godine grijanja bilo je tu dosta eksperimentisanja, ali sam na kraju ipak uspio napraviti jedan pouzdan sistem, koji i danas besprijekorno funkcioniše.
__________________________________________________________________________________________________________________________

Prije početka samogradnje grijanja, jedno od prvih pitanja bilo bi – šta je potrebno od mašina i alata kako bi se taj projekat počeo i završio do kraja?
Najoptimalnije bi bilo da već imate neku malu kućnu radionicu, opremljenu sa nekim osnovnim alatima i mašinama. Ukoliko bi nešto i nedostajalo od potrebnog pribora za izradu grijanja, danas se to može jeftino kupiti i kasnije eventualno iskoristiti za neki drugi posao. Pošto imam jednu solidno opremljenu radionicu za više vrsta zanata, teško mi je da se prisjetim baš svakog alata koji sam koristio pri izradi grijanja. Pokušati ću ipak da izdvojim barem neke najosnovnije stvari.

Kao što se vidi na slici, tu su neke osnovne stvari koje su uobičajene za jednu kućnu radionicu. Bravarska stega, čekić, viljuškasti ključevi, vaser vaga, kliješta za vodu, skalper, komplet turpija za metal,...
Od ovih stvari bih preporučio npr. metalni metar u kutiji min. dužine 5 metara, univerzalni odvijač koji ima prihvat za mašinski krstasti vrh (bit), kao i mali bonsek za rezanje metala i plastike dužine 150 mm. Mali bonsek je odličan alat za precizno rezanje cijevi, samo za njega treba naći kvalitetne rezne listove. Ako nema malog, može se koristiti i bonsek standardne veličine.

Ovdje se vidi par „alata“ za savijanje cijevi. Aluplast cijevi od 16 i 20 mm se lako ispravljaju i savijaju rukom. Međutim ako želite saviti cijev sa što manjim lukom, onda je sigurnije da se to radi uz pomoć spiralnih čeličnih opruga kao na slici. Za te dimenzije cijevi postoje unutrašnje i vanjske opruge, koje ne dozvoljavaju da se cijevi prilikom savijanja „precvikaju“. Za izradu grijanja uglavnom su dovoljne vanjske opruge.

Bilo bi dobro imati i nekakvu alatku za završnu obradu krajeva cijevi, na koje se montira fiting. Ovaj jednostavni fabrički plavi „ključ“ je napravljen od plastike i ima profile kojima se mogu izravnati svi unutrašnji presjeci aluplast cijevi.
Za aluplast 16, 20, 26 i 32 mm odgovarajući unutrašnji presjeci su 12, 16, 20 i 26 mm. Ako ne možete naći taj "ključ" kao na slici, sličnu alatku vam može napraviti svaki majstor na drebanku za 15-20 minuta (može i šipka od metala, sa svake strane po dva presjeka koje samo treba fino izglačati).

Ako se odlučite da ipak odradite dio instalacije sa pocinčanim cijevima, potrebne su vam colovne nareznice za cijevi. Da bih mogao savijati bakrene cijevi, morao sam napraviti skalameriju koja se vidi na slici gore (za primjer je stavljena aluplast cijev). Sa takvim alatom se mogu savijati samo cijevi od mekanog bakra, koje se isporučuju u kolutovima. Ravne bakrene cijevi nemojte ni pokušavati da savijate.

Zavisno od toga na koji način ćete razvoditi cijevi, više ili manje će vam biti potrebna udarna bušilica / štemerica. Ako se cijevi vode kroz zidove, treba imati svrdla odgovarajućeg promjera i dužine. Za pričvršćivanje na zid radijatora, razdjelnika, ekspanzione posude, držača ili kanala za cijevi, treba imati svrdla manjeg promjera.
Ovu štemericu imam već godinama i sa njom sam završio praktično sve instalacije u kući. Ovakve amaterske mašine mogu se danas nabaviti vrlo jeftino.

Pri izradi držača razdjelnika i možda nekih drugih nosećih metalnih elemenata, dobro će doći mala ugaona brusilica, tocilo i jednostavna bušilica.
Ako hoćete sami napraviti otvorenu ekspanzionu posudu i evn. cijevne radijatore, onda morate imati aparat za zavarivanje i jedan mali kompresor sa priključkom za pumpanje guma sa manometrom. Naravno potrebno je i izvjesno iskustvo u zavarivanju.

Kao što se vidi na slikama, radi se o amaterskoj opremi koju možete nabaviti u svakoj malo bolje opremljenoj radnji sa alatima i mašinama. Majstori koji se profesionalno bave ugradnjom grijanja trebalo bi da imaju i profesionalnu opremu. Npr. za rezanje aluplast cijevi postoje specijalna kliješta, kojima se brzo i precizno obradi kraj cijevi.
Međutim za onoga ko samo za sebe pravi grijanje po sistemu „uradi sam“, svakako će biti vrijedniji mali bonsek, kojim se kasnije mogu rezati razne druge stvari. Obrađivanje priključaka za fitinge će trajati nešto duže, ali ako ste pedantni, biti ćete sigurni da je svaki detalj u vašem sistemu napravljen onako kako treba. __________________________________________________________________________________________________________________________

Montaža radijatora na zid

Prilikom kupovine panelnih i cijevnih radijatora, u kompletu za montažu se već nalaze nosači za kačenje radijatora na zid. Kod ostalih vrsta radijatora, konzole za kačenje se uglavnom kupuju odvojeno.
Radijatori se postavljaju po nekakvom pravilu na visini 12 – 15 cm od poda. Tu visinu treba ukalkulisati prilikom montaže nosača radijatora na zid. Negdje sam našao i podatak, da bi razmak između radijatora i zida trebao biti min. 3 cm. Po tome bi trebalo između zida i nosača radijatora postaviti nekakve dodatne podmetače, jer su barem kod mene nosači za centimetar tanji. Ja to nisam uradio, jer u uputstvu za montažu tako nešto nije bilo predviđeno, niti sam u kompletu sa radijatorima dobio podmetače.

Mislim da je mnogo važnije obratiti pažnju na to, da se nosači radijatora pričvrste na zid što je moguće čvršće, jer su radijatori prilično teški posebno kad se još napune vodom. Pri tome treba paziti na nekakav minimalni nagib, koji će omogučiti da radijatorski ventil ostane potopljen u vodi, a da se pri tome ne naruši estetski izgled radijatora.
Kod dobro izvedenog sistema, gornja zona radijatora bi trebala tokom rada grijanja, da se potpuno ispuni vodom. Zrak koji se nakon prvog usipanja vode nalazi u radijatoru, trebao bi tokom cirkulacije vode, zajedno sa vodom otići u neki „viši dio“ sistema.
Ako se radi o prizemnom zatvorenom sistemu grijanja, to bi mogle biti cijevi koje su postavljene npr. negdje ispod plafona. Ako su sve cijevi postavljene nisko, u krajnjem slučaju ulogu „najviše tačke“ sistema može preuzeti cijevni radijator u kupatilu, pošto se on obično postavlja na većoj visini.
U svakom slučaju na najviše tačke zatvorenog sistema treba montirati automatske odzračne ventile, kako bi zrak mogao izaći iz sistema i kako se tokom rada ne bi čulo karakteristično „žuborenje“ vode.
Kod više-etažnih zatvorenih sistema može se desiti slučaj, da su upravo sami ti radijatori na najvišem spratu i najviša tačka sistema. U tom slučaju može doći do velikuh problema sa grijanjem na tim radijatorima, ukoliko se ne obrati pažnja na njihov nagib. Čak i kada su pravilno nivelisani, takvi radijatori se mogu potpuno odzračiti jedino na način, da se cijevi na tom spratu postave na veću visinu od radijatora (sa automatskim odzračnim ventilom), ili da se ugradi sistem sa otvorenom protočnom posudom.

Prilikom obilježavanja mjesta gdje treba montirati nosače, najbolje je pomoću vaser vage na zidu nacrtati horizontalne linije, u razmaku i visini rupa gdje bi trebale doći tiple za šarafe.
Zatim treba obilježiti tačke gdje će se bušiti rupe, sa jedne strane malo ispod linije, a sa druge strane malo iznad linije. Uz pomoć neke duže ravne letve, olovkom se može povući linija kroz te obilježene tačke i iz malo veće udaljenosti pogledati da li je taj nagib i estetski prihvatljiv.
Nemojte započinjati bušenje rupa, sve dok niste potpuno sigurni da su nagib, kao i svi razmaci između obilježenih tačaka ispravni!
Jednom izbušenu rupu u zidu je teško „pomjeriti“ za koji centimetar, a da se pri tome ta tačka značajno ne oslabi prilikom pričvršćivanja nosača.

Ukoliko se napravi pogrešan nagib, kod takvog radijatora može doći i do potpunog izostanka cirkulacije vode. „Majstori“ koji iz neznanja ili aljkavosti na ovakav način montiraju radijatore, uglavnom enormnim povećanjem pritiska u zatvorenom sistemu grijanja, pokušavaju istisnuti zrak iz radijatora. Neću ni da pišem koliko je to štetno za cijeli sistem, a takvi radijatori će u zatvorenim sistemima uvijek biti nepoželjni „zračni rezervoari“.
Ovakve greške se mogu eliminisati jedino ispravljanjem radijatora ili ako je ugrađen otvoreni protočni sistem - uspostavljanjem elementarne cirkulacije vode kroz radijator, sve dok se cijeli sistem preko ekspanzione posude ne odzrači.


Evo jedan „tip“ kako da efikasno i čvrsto utvrdite nosače radijatora za zid. Zidova ima raznih, sa boljim ili lošijim malterom, pa se često dešava da vam plastična tipla u zidu proklizava prilikom uvrtanja šarafa.
Prilikom bušenja rupe, prvo koristite svrdlo za broj manje od promjera tiple. Zatim na bušilicu stavite svrdlo istog promjera kao tipla i proširite rupu u zidu, ali prethodno isključite udarni mehanizam na bušilici. Kod gore prikazane udarne bušilice, udarni mehanizam ne može da se isključi, ali se zato može koristiti obična bušilica.

Ako vam je ta rupa i dalje sumnjiva, uzmite takozvanu „Epoxy repair“ dvokomponentnu masu, koja se može naći u prodavnicama boja i lakova. To je štapić sličan plastelinu, zapakovan u plastičnu kutiju kao na slici (moj „Epoxy“ je proizvod firme „Bison“, ali ima i drugih firmi koje proizvode tu masu). Taj štapić je sastavljen iz dvije komponente, koje se nakon spajanja stvrdnu poput kamena.

Oštrim skalperom treba odsijeći jedan komadić mase debljine od par milimetara, zajedno sa omotačem. Omotač sa tog komadića treba skinuti i masu prstima dobro ugnječiti sve dok ne dobije ujednačenu boju. Pripremljenom masom obložite tiplu i sve skupa ubacite nekako u rupu na zidu. Ta cijela procedura može trajati najduže 4 – 5 minuta, jer se Epoxy vrlo brzo stvrdnjava. Zbog toga treba pripremiti samo onoliku količinu mase, koja se može upotrijebiti u tom vremenu. Nakon desetak minuta možete zavrnuti šaraf u tiplu.
Ovaj „tip“ se može koristiti za pričvršćivanje i svih ostalih elemenata grijanja na zid, kao i drugih stvari u domaćinstvu.

Ukoliko niti ovaj način ne pomaže, onda treba razmisliti o kupovini stojeće konzole za radijator koja ima oslonac na podu.

Naravno, prilikom priključivanja cijevi na radijatore, treba paziti da se na radijatorski ventil priključi dolazni (vrući) vod od kotla, a dole na prigušni ventil odlazni (hladni) vod prema kotlu. Ponekada se kod radijatora pojavi potreba, da se dolazni i odlazni priključak naprave na donjoj strani radijatora, što je također ispravno. __________________________________________________________________________________________________________________________

Montaža cijevi centralnog grijanja

Ovako postavljene cijevi na izlazu kotla mogu nekako proći kod malih sistema centralnog grijanja, ali svakako nisu primjer kako bi to trebalo da se radi. Kod velikih sistema grijanja ovakav način spajanja bi bio teško prihvatljiv. U tim slučajevima se pravi detaljna projektna dokumentacija, sa proračunatim nagibima i presjecima cijevi, kako bi se što više ujednačio i smanjio otpor prolaska vode kroz cijeli sistem.
U ovom slučaju bilo bi ispravnije da sam priključak polaznog voda na zidu postavio u visini priključka na kotlu ili nešto više. Isto tako bi bilo poželjno izvoditi spojeve sa što manje komada koljenastog fitinga, što ovdje nije slučaj. Kada sam pravio grijanje, kod nas je ponuda adekvatnog fitinga bila jako loša, pa sam se snalazio kako sam znao i umio. Kod mene je problem bio estetske prirode, odnosno nastojao sam primaknuti kotao sa zadnje strane što bliže zidu, ali tako da ga mogu lako spojiti i odspojiti sa razdjelnika.

Kod ovako postavljenih cijevi u samom kotlu se stvarao veliki „zračni džep“, koji mi je pravio probleme prilikom odzračivanja sistema. Prethodno sam po savjetu jednog majstora, napravio otvoreni sistem sa jednocijevnom posudom. Međutim takva posuda „izvlači“ zrak iz sistema vrlo sporo, zbog nedostatka cirkulacije vode kroz cijev, kojom je spojena na kotao.
Ovaj problem se mogao riješiti naknadnom ugradnjom odzračnog lončića direktno na izlazni priključak iza kotla. Međutim, ipak sam odlučio da se malo poigram sa ekspanzionom posudom, pa sam napravio protočnu posudu sa dvije cijevi. Prepravkom posude sam u potpunosti eliminisao problem odzračivanja, što sam i opisao u dijelu „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja".

Kada se centralno grijanje naknadno ugrađuje u objekat, iz raznih tehničkih ili estetskih razloga teško je izbjeći pravljenje „zračnih džepova“. Svaka cijev koja se montira prema gore, pa onda opet silazi dole, predstavlja potencijalnu tačku gdje se može zadržavati zrak. Na takve cijevi koje su ujedno i najviša tačka sistema, po pravilu se montiraju obični ili automatski odzračni ventili / lončići (zatvoreni sistem). Te cijevi se u gornjoj zoni prekinu i ponovo spoje preko „T“ spojnice, tako da se srednji kraj spojnice okrene prema gore i na njega se montira ventil.
U tako postavljenim cijevima u nekoj donjoj zoni, zrak koji se eventualno zadrži nakon usipanja vode, izaći će prije ili kasnije tokom rada grijanja. Važno je samo da taj zrak u početku ne zaustavi cirkulaciju vode kroz taj dio sistema.
Izuzetak je jedino glavna cijev od polaznog voda kotla i to kod zatvorenog sistema grijanja (i kod „jednocijevnog“ otvorenog sistema, kao što je to bilo kod mene). U kotlu se tokom grijanja u početku oslobađa veća količina zračnih sastojaka iz vode. Zbog toga bi trebalo i na tu cijev montirati automatski odzračni ventil.

Ako preko visoko montiranih cijevi (npr. preko tavana) treba povezati više radijatora u jednom dijelu objekta, onda je praktičnije od razdjelnika sprovesti samo jednu polaznu i jednu povratnu cijev većeg promjera. Na mjestu gdje se te dvije cijevi spuštaju, negdje u visini radijatora se montiraju račve, sa kojih se tanjim cijevima nastavlja prema svakom radijatoru pojedinačno. Na taj način je na cijevi potrebno montirati samo dva odzračna ventila.

Prilikom planiranja razvoda cijevi u grijanju, uvijek se ide od većeg promjera cijevi prema manjem. Kod kotlova snage do nekih 25 kW izlazni priključci su se ranije izvodili u promjeru od 1 col, što je kod visokotemperaturnog proračuna (ΔT 60 – 90/70/20) dovoljan presjek za cirkulaciju vode kod navedene snage kotla.
Danas se i kod manjih kotlova izlazni priključci često izvode sa nešto većim presjekom (5/4 cola), međutim u takvim slučajevima se na izlazu može odmah smanjiti presjek redukcijom na 1 col i nastaviti istim presjekom cijevi prema razdjelnicima.

Temperaturni standard (visokotemperaturni) ΔT 60 – 90/70/20 u praksi označava:
- temperatura polaznog voda od 90 ºC,
- temperatura povratnog voda od 70 ºC,
- temperatura zagrijavane prostorije od 20 ºC,
- (90 C + 70 ºC) / 2 = 80 ºC; 80 ºC – 20 ºC = 60 ºC (ΔT 60)
U praksi se pokazuje da ukoliko pravite toplotne proračune prema ovom standardu, teško da ćete ikada biti prinuđeni nalagati kotao na veću temperaturu od 80 ºC pri nekoj normalnoj eksploataciji grijanja.

Svaka cijev koja prolazi kroz prostor koji nije predviđen za grijanje, treba biti dobro toplotno izolovana. Danas se mogu nabaviti razni izolacioni materijali predviđeni baš za te svrhe, ali može se i improvizovati npr. uz pomoć staklene / kamene vune i stavljanje oplate od pocinčanog lima, plastike, drveta, kartona i slično.
Kod kotlova koji su montirani u kotlovnicama, poželjno je izolovati sve toplovodne cijevi, kako bi se što više smanjili toplotni gubici.
Ponekad je kotlovnica udaljena od objekta koji se preko nje zagrijava, pa tu treba obratiti posebnu pažnju pri izolaciji glavnog polaznog i povratnog voda. U takvom slučaju ne treba štediti na izolaciji, ne samo zbog toplotnih gubitaka, već i zbog opasnosti od smrzavanja vode u cijevima ukoliko grijanje radi sa prekidima. Cijevi se mogu montirati podzemno i nadzemno, ali u svakom slučaju je potrebna dodatna zaštita od vlage i atmosferskih uticaja.


Mislim da je najjeftinija varijanta za podzemnu montažu - smještanje toplovodnih cijevi sa izolacijom u jednu kanalizacionu plastičnu cijev promjera 160 mm. Prethodno bi trebalo iskopati kanal od kotlovnice do objekta, širine nešto više od promjera kanalizacione cijevi i dubine barem 60 cm. Cijevi od polaznog i povratnog voda bi trebalo konopom ili ljepljivom trakom povezati tako da budu priljubljene jedna uz drugu cijelom dužinom kanala. Nakon toga se obje cijevi zajedno ravnomjerno sa svih strana oblože komadima staklene ili kamene vune. Ti komadi se učvrste uz pomoć npr. široke ljepljive trake (za pakete), tako da se od toplovodnih cijevi i izolacije formira valjak, čiji promjer neće prelaziti 160 mm. Preko svega se zatim navuče plastična kanalizaciona cijev.
Taj posao bi trebalo raditi parcijalno sa elementima cijevi ne dužim od 2 m, kako se izolacija prilikom navlačenja cijevi ne bi oštetila. Kod svakog sastava treba dobro nagurati izolaciju, kako između toplovodnih i kanalizacione cijevi ne bi ostajale šupljine. Isto tako treba obratiti pažnju pri montaži gumenih semeringa i spojeva između elemenata cijevi, kako u izolaciju ne bi prodirala voda. Pri spajanju se gumeni semerinzi mogu prethodno premazati silikonom ili nekom sličnom ljepljivom masom za dihtovanje. Početak i kraj cijevi također treba obezbijediti od prodiranja vode.

Nadzemna montaža je pogodna u slučaju kada je udaljenost između kotlovnice i objekta kraća, a tu se može primjeniti isti način postavljanja izolacije. U tom slučaju bih preporučio oplatu od pocinčanih limenih cijevi promjera 120 – 150 mm i to za svaku toplovodnu cijev pojedinačno. Mogu se koristiti dimovodne cijevi tog promjera, s tim da bi prethodno trebalo možda malo doraditi spojne sastave, kako bi izolacija bila bolje zaštićena od vode. Pri montaži bi šavovi na cijevima trebali biti okrenuti prema dole, a ako se cijevi postavljaju pod nekim nagibom, treba ih spajati tako da se voda sliva sa cijevi na cijev. Pri pravljenju sastava također bi bilo poželjno koristiti neku masu za dihtovanje na bazi silikona uz neku kombinaciju sa pop nitnama.

Ovakav način izolacije se može primjeniti i u slučaju da želite sprovesti grijanje iz kuće u neki pomoćni objekat. __________________________________________________________________________________________________________________________

Montaža kotla za centralno grijanje

Etažni kotlovi za centralno grijanje na drva najčešće se montiraju u kuhinju. Kako bi se kotao estetski uklopio u taj prostor, potrebno ga je, što je moguće više primaknuti zidu. Tu se postavlja problem, jer se svi priključci za instalaciju nalaze na zadnjoj strani kotla. Izuzetak je jedino dimovodna cijev, koja se zavisno od modela kotla, osim sa zadnje strane može montirati bočno ili sa gornje ploče.
Zbog toga, prije konačnog postavljanja kotla neophodno je isplanirati i izmjeriti svaki detalj u vezi spajanja cijevi. Iza kotla kasnije neće biti prostora za bilo kakve intervencije i zato sve izvode treba sprovesti lijevo ili desno od kotla. Isto tako, ako se montira kratka dimovodna cijev sa zadnje ili bočne strane, otvor na dimnjaku i rozeta se moraju postaviti milimetarski precizno.
To bi ujedno bio prvi dio posla prilikom montaže. Prvo završite dimovodni priključak i postavite kotao u „radni“ položaj, kako bi se uvjerili da je sve upasovano kako treba. Nakon toga možete odmaknuti kotao od zida i započeti sa obradom ostalih priključaka.

Kod današnjih etažnih kotlova na zadnjoj strani se uglavnom nalaze slijedeći priključci:
- priključak polaznog i priključak povratnog voda (najčešće vanjski navoj 1 col),
- ulazni i izlazni priključak izmjenjivača topline za zaštitni termoventil ( vanjski navoj od 3/8 do 1/2 cola),
- otvor za smještanje ležišta osjetnika zaštitnog termoventila (unutrašnji navoj ½ cola),
- priključak za električni termostat, preko kojeg se uključuje i isključuje cirkulaciona pumpa.

Najjednostavnije riješenje za spajanje tih priključaka na instalaciju grijanja je preko aluplast cijevi (osim naravno električnog priključka). Te cijevi se lako obrađuju, spajaju i po potrebi savijaju, a holenderske spojnice omogućuju da ih i nakon montaže možete uvijek po potrebi jednostavno odspojiti od sistema. Naravno ne treba pri tome pretjerivati, jer ovo ipak nisu baštenska crijeva.
Spajanje i odspajanje treba vršiti pažljivo, kako se ne bi oštetio gumeni zaptivni prsten. Ako se odspajanje vrši nakon neke duže upotrebe grijanja, prije montaže bi trebalo staviti novi gumeni prsten, a mesingane dijelove očistiti od oksida nekom abrazivnom polir pastom kao npr. „Purol“.
Oprez, kada jednom upresujete kompresioni prsten navrtanjem holenderske matice, mesingani konusni uložak u cijevi se više ne može izvaditi !
Ukoliko vam se ipak desi da promijenite plan spajanja, možete „spasiti“ taj fiting tako da pomjerite kompresioni prsten i uzdužno prerežete cijev, ali pažljivo da se ne ošteti unutrašnji gumeni prsten i mesingani priključak.

Na priključak polaznog i povratnog voda možete direktno navrnuti pocinčano željezno koljeno od 1 col, pa na to nastaviti prelazom (poluspojnicom) koji ima sa jedne strane vanjski navoj od 1 col, a sa druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev od 32 mm (za manji sistem do 17-18 kW snage može i 26 mm). Može i kombinovano koljeno koje ima sa jedne strane unutrašnji navoj od 1 col, a sa druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev.
Prilikom navrtanja koljena na priključke kotla, pazite na ugao pod kojim postavljate koljena. Kada namontirate cijevi, one moraju izaći na drugom kraju u visini predviđenih tačaka gdje se kasnije spajaju na sistem.
Prilikom rezanja cijevi na potrebnu dužinu, ostavite par centimetara viška za svaki slučaj. Ako toplovodna cijev mora prolaziti pored dimovodne cijevi, nastojte je postaviti tako da ide ispod dimovodne cijevi i to u razmaku od barem 10 cm.

Ukoliko ugrađujete zaštitni termoventil (kod zatvorenog sistema je obavezan), isti je postupak i za spajanje cijevi na priključke izmjenjivača topline, jedino se koriste tanke aluplast cijevi od 16 mm (i ako treba redukcija sa 3/8 na 1/2 cola). Pri tome kraj jedne cijevi se spaja na termoventil, a kraj druge negdje gdje ste planirali odvod vode izvan objekta. Termoventil može biti preko vodovodnog priključka fiksiran na zidu (kao kod mene) ili na neki drugi način.
Kod nekih kotlova je priključak izmjenjivača topline zavaren za posudu kotla. Međutim ima kotlova kod kojih je izmjenjivač topline „zadihtovan“ uz pomoć gumenog dihtunga i niple, koja ujedno služi kao vanjski priključak na kotlu (takav slučaj je kod mene). U tom slučaju nastojte da pažljivo namontirate koljeno na tu niplu, kako se ona ne bi okretala u svom ležištu. Isto tako kasnije prilikom ispitivanja sistema treba malo bolje obratiti pažnju na te spojeve, da nema nekakvog curenja vode.
Sa zaštitnim termoventilom dobiti ćete i ležište za osjetnik (sondu), koje treba zavrnuti u za to predviđen otvor na kotlu ( ½ cola). Tu bi se kasnije mogao eventualno pojaviti problem, jer je pitanje da li ćete osjetnik moći ubaciti u ležište kada je kotao postavljen na svoje mjesto. Zato na vrijeme razmislite o redosljedu i načinu montaže termoventila.
Ako ne montirate termoventil, taj otvor treba zatvoriti pocinčanim čepom od ½ cola.

Prilikom montaže pocinčana koljena uvijek prvo navrnite na „suho“ bez kudjelje i masti, kako bi ustanovili da li su navoji čisti i da bi vidjeli do koje granice se koljena mogu zavrnuti bez pretjeranog zatezanja. Pri tome pazite i da ugao koljena bude u odgovarajućem položaju, zbog kasnijeg montiranja cijevi. Ako vam se čini da taj ugao koljena nije dobar, probajte ga navrnuti na drugi navoj ili uzeti drugo koljeno.

Na kleme priključka električnog termostata priključite trožilni kabal PGP 3 x 1,5 mm2 (trebalo bi biti dovoljno nekih 2 metra). Drugi kraj toga kabla se kasnije preko male razvodne kutije spaja na invertor, odnosno na jednu sklopku za manuelno uključivanje cirkulacione pumpe.
Na uzemljenje (masu) spojite žuto-zelenu žicu!
Prilikom spajanja električnog dijela instalacije višak kabla nemojte kidati, već ga nekako smotajte i položite kasnije iza kotla.

Dalje sve zavisi od toga kako ste planirali montažu ostalih elemenata sistema, odnosno hoćete li te elemente montirati pored kotla ili sa druge strane zida.

Ako pravite zatvoreni sistem grijanja, na polaznom vodu prije spajanja na razdjelnik planirajte montažu sigurnosnog ventila. To možete izvesti ugradnjom jedne željezne pocinčane „T“ spojnice od 1 cola. Srednji kraj spojnice okrenite prema gore i na njega preko redukcije montirajte sigurnosni ventil. Drugi kraj ventila treba spojiti na odvod kao kod zaštitnog termoventila.
Na povratnom vodu na isti način planirajte odvojak za priključenje zatvorene ekspanzione posude, kao i ventila za usipanje i izbacivanje vode iz sistema (ukoliko u montažnoj shemi kotla stoji nešto drugačiji raspored spajanja elemenata koje sam naveo u odnosu na polazni / povratni vod i ako je time uslovljena garancija, onda se pridržavajte toga što stoji u uputstvu).

Ako pravite otvoreni sistem grijanja, prije razdjelnika ostavite na polaznom i povratnom vodu priključak za otvorenu ekspanzionu posudu, na način kako sam to već opisao u dijelu „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja“. Ne zaboravite i na ventil za usipanje / izbacivanje vode iz sistema.

Na slici je prikazana pozadina mojeg kotla sa gore opisanim elementima. Mogu se uočiti željezna pocinčana koljena od 1 col na glavnim vodovima, sa kojih je nastavljeno pocinčanim cijevima isto tako od 1 col. Montaža sa ovim cijevima je bila jako mučna, tako da to ne bih nikome preporučio.
Inače razmak između kotla i zida iznosi oko 70 mm, što je za ovaj kotao i najmanji razmak koji se mogao postići.

Prilikom montaže kotlova u kotlovnicama montaža je mnogo jednostavnija, jer se već i prema uputama za montažu treba pridržavati nekih minimalnih razmaka između kotla i zidova. U ovom slučaju bih jedino preporučio, da se prije početka montaže instalacije dobro prouči uputstvo za čišćenje i održavanje kotla, kako kasnije pri održavanju ne bi bespotrebno smetali pojedini elementi grijanja.

Do sada ste već mogli primjetiti, da u instalaciji nisam predvidio ugradnju mješajućeg ventila, kojim neki proizvođači kotlova uslovljavaju garanciju na novi kotao. Uloga tog ventila bi trebala biti da „zaštiti kotao od kondenzacije“, što je zapravo obična prevara, a o čemu sam detaljnije pisao na strani „Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja“ u temi „Mješajući ventil - ima li smisla njegova ugradnja?“.
U ovom slučaju jedino mogu preporučiti, da kupite neki kotao čiji proizvođač ne zahtijeva ugradnju tog ventila, ili ako već morate, da taj ventil ugradite prema priloženoj shemi u tehničkom uputstvu kotla. Također bih preporučio da tako ugrađeni mješajući ventil fiksirate u potpuno otvorenom položaju, odnosno na način kao da uopšte nije ni ugrađen. Svako daljnje „eksperimentisanje“ s tim ventilom moglo bi dovesti do problema sa grijanjem, o čemu sam već pisao u gore navedenoj temi.
__________________________________________________________________________________________________________________________

Pričvršćivanje elemenata instalacije grijanja na zid

Cijevi, razdjelnici i ostali elementi centralnog grijanja mogu se montirati na razne načine, zavisno od prostora u kojem se nalaze. Možete kupiti i gotove razvodne ormariće sa ugrađenim razdjelnicima, ali to je već skuplja varijanta.
Ovdje ću prikazati neke detalje, kako sam sa minimalnim ulaganjem sasvim dobro učvrstio pojedine elemente grijanja.

Kod pričvršćivanja razdjelnika koristio sam kratke komade daske od tvrdog drveta (može hrast, bukva i sl, debljine 2 – 3 cm), na koje sam zašarafio metalne šelne oblikovane po elementima koji se pričvršćuju.

Ovdje je i primjer izrade kompletne metalne armature sa šelnama, koja je odbijena od zida par centimetara uz pomoć drvenih letvica. Kada su razdjelnici dobro ukrućeni i malo odmaknuti od zida, lakše je praviti sve priključke sa cijevima. Prije pritezanja šelni, možete između postaviti komad malo debljeg presovanog kartona ili kože, kako se toplina ne bi prenosila sa razdjelnika na armaturu.


Ako se ta instalacija nalazi unutar stambenog objekta, možete kasnije sve to pokriti jednim malim drvenim plakarom.

Ukoliko ih ne stavljate u kanale, duže trase cijevi, koje su položene izvana, mogu se također pričvršćivati sa raznim vrstama šelni.

Ako radite zatvoreni sistem i imate malu ekspanzionu posudu sa utisnutim žlijebom kao na slici, možete je pričvrstiti na zid i na ovaj način. Tu je potreban komad građevinske armaturne žice promjera 6 mm, koja se zavari po sredini (zadnja strana) za metalni flah sa rupama, a krajevi se obrade kao na slici. Tu je od alata potrebna još jedna nareznica za izradu navoja od 6 mm.


__________________________________________________________________________________________________________________________

Električno spajanje cirkulacione pumpe

Nekada su se cirkulacione pumpe centralnog grijanja, početkom sezone grijanja direktno priključivale na struju, a krajem sezone isključivale. Tako su praktično bile uključene cijelu zimu 24 sata dnevno. Zbog toga se još uvijek mogu naći kotlovi, koji nemaju ugrađen termo-prekidač. U takvim slučajevima može se naknadno dograditi vanjski termo-prekidač, koji se montira na polaznom vrućem vodu odmah kod kotla.
Ugrađeni termo-prekidači su fabrički podešeni tako, da uključuju pumpu kada temperatura vode u kotlu dostigne 65 ºC ili malo više, a isključuju se kada temperatura vode padne na 60 ºC. Na taj način u kotlovskoj posudi se stalno održava određena temperatura vode, koja smanjuje štetnu kondenzaciju. Pri tome se također značajno smanjuje vrijeme rada pumpe, čime se produžava njezin rok trajanja i štedi električna energija.
Ukoliko ste priključeni na jednu pouzdanu električnu mrežu, kod koje tokom cijele zime nema isključivanja električne energije, onda možete spojiti pumpu prema ovoj osnovnoj električnoj shemi. Treba ipak računati na to, da svaki ispad cirkulacione pumpe kod zagrijanog kotla na čvrsta goriva, sasvim izvjesno uzrokuje pregrijavanje vode u kotlu. Zato u ovom slučaju morate obratiti posebnu pažnju kod zaštitnih elementa grijanja, koji se ugrađuju u sistem.

Manuelni prekidač služi za isprobavanje pumpe u hladnom sistemu, a može poslužiti i za uključenje pumpe ukoliko bi došlo do kvara termo-prekidača, što se doduše u praksi rijetko dešava. Bilo bi poželjno da se položaji na tom prekidaču obilježe sa uključeno / isključeno, kako ne bi došlo do toga da pumpa nenamjerno ostane stalno uključena.
Za izvođenje ove električne instalacije mogu se koristiti nadžbukni prekidač i razvodna kutija, a kablovi mogu biti PGP 3x1,5 mm2.

Ako tokom zime imate problema sa isključivanjima struje iz električne mreže, onda bi trebali ugraditi alternativno napajanje za pumpu. Ono će obezbijediti da pri nestanku struje, punjenje drva u kotlu izgori do kraja, u jednom potpuno normalnom režimu rada bez pregrijavanja kotla. Pri kratkotrajnim isključenjima struje, kotao se može normalno nalagati kao da isključenja nije ni bilo.
Kod nestanka struje invertor automatski prebacuje napajanje pumpe sa akumulatora, a kada dođe struja, automatski se prebacuje na napajanje iz mreže uz dopunjavanje akumulatora.

U slučaju kada nestane struje, invertori uglavnom troše dosta struje iz akumulatora i kada na njima nije spojeno vanjsko opterećenje. To se dešava u slučaju kada je pri nestanku struje termo-prekidač na kotlu isključen, a samim tim i cirkulaciona pumpa.
Ako imate problem sa učestalim isključenjima struje (kao što je to kod nas), možete zamoliti nekog elektroničara za pomoć, da vam iznutra prespoji invertor na način, da se uključuje i isključuje preko termo-prekidača na kotlu. Kod te prepravke treba samo paziti, da se kod isključenog termo-prekidača ne poremeti funkcija dopunjavanja akumulatora. Na taj način struja iz akumulatora se može najoptimalnije iskoristiti.

__________________________________________________________________________________________________________________________

Prvo usipanje vode i ispitivanje kompletnog sistema na curenje vode pod pritiskom

Kada ste konačno sastavili sve te spojeve na radijatorima, razdjelnicima, ventilima, kotlu, ekspanzionoj posudi i ostalim elementima, došao je i onaj „trenutak istine“ kada treba ispitati, hoće li negdje procuriti voda.
Spojevi colovnih navoja fitinga sa kudjeljom i tovatnom mašću za ležajeve možda izgledaju nekako jadno i nesigurno. Međutim to je samo prividno, jer oni se koriste već decenijama kod vodovodnih instalacija, gdje su pritisci vode višestruko veći od normalnog radnog pritiska u malom centralnom grijanju. Morate biti prilično nespretni pri izradi tih spojeva, ili da ste toliki baksuz da naletite na nekakav napukli fiting, pa da vam procuri voda na takvom spoju. Međutim ima i drugih stvari na koje treba obratiti pažnju prilikom izvođenja ovog testa.

Za ovo ispitivanje prvo treba pripremiti jedno baštensko crijevo odgovarajuće dužine, kako bi s njim mogli usipati i evn. ispustiti vodu iz instalacije grijanja negdje izvan objekta. Na krajeve crijeva treba čvrsto namontirati holenderske priključke od ¾ cola (ti spojevi moraju izdržati pritisak vode, koji je prisutan u vašoj vodovodnoj instalaciji). Jedan kraj se priključuje na mali kuglasti ventil na dnu instalacije grijanja, a drugi negdje na slavinu npr. od priključka za veš-mašinu. Kada ste priključili crijevo, prvo lagano otvorite vodovodnu slavinu, da bi provjerili spojeve na crijevu.
Pošto se ova provjera vrši uz pomoć pritiska vode u vašoj vodovodnoj instalaciji, bilo bi najbolje da se to radi negdje u jesen, kada nema povećane potrošnje vode zbog nalivanja i kada je pritisak vode najveći. Tada su temperature zraka već nešto niže i stvaraju se uslovi za prvo nalaganje sistema grijanja.


KOD ZATVORENOG SISTEMA POTREBNO JE URADITI SLIJEDEĆE:

- otvoriti sve radijatorske i prigušne ventile (dovoljno je za 3 – 4 kruga, u temi ispod ove pročitajte kako se može otvoriti prigušni ventil), otvoriti ventile na glavnom vodu kod pumpe i zatvoriti sve odzračne ventile na radijatorima kao i odzračne lončiće,

- preko montiranog crijeva iz vodovodne slavine pustiti vodu u sistem grijanja, dok se pritisak na manometru ne popne na 1 – 1,5 bara,

- otvarati jedan po jedan odzračni ventil na radijatorima, sve dok iz njih ne izađe zrak i počne curiti voda. Usput treba kontrolisati pritisak u instalaciji i po potrebi dodavati vodu iz slavine.

- isti postupak treba uraditi i na automatskim odzračnim ventilima, svuda gdje ste ih montirali u sistemu (i automatske odzrake se mogu manuelno otvoriti), kao i na cirkulacionoj pumpi,

- još jednom provjerite pritisak na manometru da bude 1 – 1,5 bara, dospite po potrebi vodu i uključite manuelno cirkulacionu pumpu (ako pumpa ima više brzina, uključite je na najvišu). Ako ste ugradili pumpu preko invertora (UPS), možete na kratko isključiti taj uređaj sa električne mreže, kako bi provjerili kako pumpa funkcioniše preko tog alternativnog napajanja.

- ostavite pumpu neka radi tako pola sata – sat vremena, a u međuvremenu vizuelno provjerite, da li ima vidljivog curenja vode na nekom od elemenata instalacije. Isto tako poslušajte, da li se iz radijatora kod ventila čuje karakteristično šuškanje vode, koje označava prisustvo cirkulacije vode kroz taj krug (pri tome možete malo zavrnuti radijatorski ventil).
Ukoliko primjetite vidljivo curenje vode, odmah prekinite ispitivanje. Zatvorite vodovodnu slavinu i ventil za usipanje vode, odspojite crijevo i preko njega izbacite vodu iz instalacije izvan objekta. Nakon toga možete sanirati mjesto curenja vode.
Pošto cijeli sistem još nije balansiran, može se desiti da izostane cirkulacija vode u radijatorima koji su najudaljeniji od pumpe. U tom slučaju prije provjere tih radijatora, privremeno zatvorite radijatorske ventile na bližim radijatorima.
Ukoliko i dalje u nekom od radijatora nema cirkulacije vode, moguće je da se na dolaznom vodu (priključen na gornji ventil) stvorio „zračni čep“. Provjerite još jednom položaj cijevi prema radijatoru i po potrebi ugradite na najvišu tačku te cijevi odzračni ventil,

- ako je sve u redu, isključite pumpu i ponovite još jednom cijeli postupak odzračivanja, kao što je gore opisano,

- nakon usipanja vode i prvog odzračivanja sistema, može se krenuti na provjeru sigurnosnog ventila. U većini slučajeva pritisak kućne vodovodne instalacije je dovoljan da aktivira sigurnosni ventil centralnog grijanja (2, 5 – 3 bara). Potrebno je samo pustiti vodu da se usipa u instalaciju i pratiti pritisak na manometru sistema. Nakon aktiviranja sigurnosnog ventila, voda će preko njega izlaziti iz sistema, sve dok se pritisak vode ne prepolovi. Pri tome taj ventil zna biti dosta bučan, tako da vas to ne uplaši.

Ako pritisak vode u vodovodnoj instalaciji ipak nije dovoljan za ovu probu, može se improvizovati tako, da se negdje sa vrha sistema skine jedan odzračni ventil i na njegovo mjesto privremeno zavrne pocinčani čep sa ubačenim automobilskim ventilom (ovo je objašnjeno na početku bloga u vezi ispitivanja cijevnih radijatora). Preko tog ventila se može ručnom pumpom ili kompresorom ubaciti pritisak zraka do granice kod koje se aktivira sigurnosni ventil (sistem mora biti ispunjen vodom do tog improvizovanog čepa). Nakon završenog ovakvog ispitivanja sigurnosnog ventila, nemojte zaboraviti da vratite odzračni ventil na svoje mjesto!

- nakon probe sigurnosnog ventila, ponovo treba usuti vodu i podignuti pritisak u sistemu na 2,2 – 2,5 bara. Ostavite to neka stoji tako nekoliko sati, sa povremenom kontrolom svih elemenata grijanja. Na kraju pritisak može neznatno i da padne, ali to ne mora značiti da postoji curenje vode u sistemu.

Ukoliko na instalaciji ima nekakvog sitnog vlaženja ili kapanja vode, sada je jedinstvena prilika da se to otkrije i sanira. Kasnije kada se grijanje pusti u rad, voda će od topline brzo isparavati i ta mjesta će biti teško uočljiva.

Osim svih sastava koje ste napravili, treba dobro pregledati i unutrašnjost kotla. Skinite sve elemente sa kotla, koji se inače uklanjaju prilikom čišćenja i održavanja. Dobro pregledajte sva zavarena mjesta i sastave na kotlovskoj posudi unutar ložišta i koliko je moguće sa vanjske strane posude. Ako bi eventualno uočili neko mjesto gdje izlazi voda, mnogo je lakše reklamirati novi kotao koji još nije naložen, od onoga koji je već upotrebljavan!

Ako ste ugradili aluminijske radijatore, dobro pregledajte svaki spoj između rebara! Aluminijski radijatori se obično isporučuju u pakovanju od 10 spojenih elemenata. Kasnije se rastavljanjem i prespajanjem od tih rebara kombinuju radijatori odgovarajuće veličine prema toplotnim potrebama objekta. Tako isporučeni radijatori nisu atestirani i ponekad se dešava da su napukli na spojevima između rebara.
Kod izrade druge instalacije sa tim radijatorima, imao sam jedan takav slučaj. Jedno rebro je bilo napuklo i to ne ono koje sam ja spajao, nego rebro koje je već bilo spojeno u onom „paketu“ od 10 komada. Prilikom reklamacije napuklog rebra, imao sam priliku da vidim magacin, sa povelikom gomilom tih oštećenih radijatorskih rebara, raznih veličina i modela.

Ako ste pronašli bilo kakvo curenje vode u instalaciji, to sanirajte i ponovite cijeli ispitni postupak. Kada ste sigurni da je sve ispravno, ispustite vodu iz sistema do početnog pritiska za prvo nalaganje centralnog grijanja (visina sistema x 0,1 bar ¸+ 0,4 bara, ako ste zaboravili pročitajte ponovo „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja“)


KOD OTVORENOG SISTEMA POTREBNO JE URADITI SLIJEDEĆE:

- kod otvorene ekspanzione posude zatvorite otvor od oduška za zrak. Na otvor možete privremeno montirati nekakav ventil ili slavinu, kako bi prilikom puštanja vode u sistem, napunili vodom i ekspanzionu posudu. Ako niste sigurni da vaša ekspanziona posuda može izdržati nešto oko 1,5 bara pritiska, odspojite otvorenu ekspanzionu posudu i krajeve cijevi od priključaka hermetički zatvorite. To se može improvizovati uz pomoć pocinčanih mufova i čepova,

- napraviti postupak punjenja i prvog odzračivanja instalacije, identično kao kod zatvorenog sistema (pročitati gore do provjere sigurnosnog ventila),

- pošto u ovom sistemu nema sigurnosnog ventila, ta faza provjere se preskače i prelazi se na provjeru na curenje vode pod pritiskom. Za taj test je dovoljno da se u sistem ubaci voda pod pritiskom 1,8 – 2 bara (pročitati gore na šta treba obratiti pažnju),

- kada ste ustanovili da je sve u redu, možete ispustiti vodu negdje do visine priključka ekspanzione posude (pri tome se možete poslužiti manometrom, visina od manometra do priključka x 0,1 bar) . Skinite sa oduška na posudi privremeno ugrađeni ventil, odnosno vratite ekspanzionu posudu u prvobitni položaj,

- uspite vodu u posudu do odgovarajućeg nivoa za prvo nalaganje centralnog grijanja.

__________________________________________________________________________________________________________________________

Prvo puštanje grijanja u rad i balansiranje sistema

Svaka ozbiljnija firma ili privatnik koji se bave montažom centralnih grijanja, poslati će svog majstora ne samo prilikom prvog puštanja grijanja u rad, već i početkom naredne sezone grijanja. Osim uobičajenih kontrola i podešavanja, tom prilikom je potrebno upoznati korisnika centralnog grijanja sa svim karakteristikama i postupcima prilikom opsluživanja jednog takvog sistema. Naravno ako ste sami napravili svoje grijanje i ako ste proučili ovaj kompletan blog, ne samo da ste upoznati sa tim sistemom, već možete i samostalno da ga održavate i servisirate bez pozivanja majstora.

Prije nego što se naloži kotao, potrebno je napraviti jedno „preliminarno“ balansiranje sistema. Kod uključene cirkulacione pumpe i kod potpuno otvorenih radijatorskih ventila, protok vode kroz svaki radijator, odnosno grijaće tijelo, trebao bi da bude približno isti. Međutim svako od grijaćih tijela se nalazi na različitoj udaljenosti od pumpe, samim tim su spojena cijevima različitih dužina i promjera, sa više ili manje krivina. To uzrokuje različite otpore prilikom prolaska vode u svakom radijatorskom krugu. Kod tako neujednačene cirkulacije vode, radijatori će grijati različitim intenzitetom, a moglo bi se desiti i da radijatori koji su najudaljeniji od pumpe ostanu potpuno hladni. Zbog toga je potrebno izjednačiti taj protok vode, podešavanjem malih prigušnih ventila, koji se montiraju na povratnom vodu radijatora.

Sa ventila se odvrne metalni ili plastični poklopac i odgovarajućim alatom ventil se zavrtanjem zatvori do kraja. Zavisno od modela ventila, to se može napraviti najčešće uz pomoć ravnog odvijača ili imbus ključa.
Zatim treba približno odrediti udaljenost radijatora naspram pumpe, odnosno kod onih najbližih radijatora odvrnuti prigušni ventil za 1 – 1,5 krug, onih malo daljih za 1,5 – 2 kruga i sve tako do najdaljih radijatora kod kojih ventil možete odvrnuti za 3 – 4 kruga. Kod radijatora vrlo velike snage taj ventil možete odvrnuti za 0,5 do 1 krug više, ali to je već stvar slobodne procjene. (neke ventile je potrebno odvrnuti za par krugova prije nego što uopšte počnu puštati vodu. Obratite pažnju na to!)

Nakon balansiranja možete krenuti sa nalaganjem kotla. Pošto se prvo puštanje sistema u rad vrši sa punom snagom grijanja, bilo bi dobro da se za to odabere neki malo hladniji dan. Prije punjenja kotla drvima, provjerite da u ložištu nije ostao kakav alat ili neki drugi predmet. Potpaljivanje se vrši kao kod svakog šporeta na drva, s tim da ložište kotla možete napuniti drvima do vrha. Regulator ulaska zraka u ložište postavite na maksimum, a trebalo bi i da pogledate u uputstvu za upotrebu kotla, koji su još postupci potrebni prilikom startovanja grijanja za dotični kotao. Kod mene npr. kod potpaljivanja kotla treba otvoriti jednu klapnu na dimovodnom kanalu, koja se zatvara kada se vatra dobro razgori.
Ako niste sigurni da li su vam svi radijatorski ventili otvoreni, kao i eventualno još neki drugi ventili koje ste ugradili u razvod sistema, još uvijek imate vremena da sve to provjerite, prije nego što se podigne temperatura vode u kotlu. Provjerite također da li je cirkulaciona pumpa priključena na izvor električne energije. Ako pumpa ima više brzina, uključite je na srednju ili višu brzinu.

Kod svakog prvog nalaganja novog kotla, neizbježno je stvaranje neugodnog mirisa koji se stvara sagorijevanjem premaza koji se koriste za zaštitu metalnih površina. Taj neugodan miris će nestati nakon nekoliko sati intenzivnog nalaganja kotla. Ako ste pravili novi dimnjak za ovu instalaciju, iz njega će moguće na početku izlaziti gusti dim, odnosno vodena para, sve dok se ta vlaga iz njega ne isuši.

Budite prisutni u blizini kotla, sve dok se temperatura vode na kotlovskom termometru ne podigne na 65 ºC ili nešto malo više, kako bi se uvjerili da je termostatska sklopka uključila cirkulacionu pumpu. Ako u kotlu nemate ugrađeni termostat, već naknadno dograđeni vanjski termostat, podesite ga tako da se uključi kod temperature od 65 ºC očitane na kotlovskom termometru.
Kod zatvorenog sistema pritisak na manometru bi u početku trebao samo neznatno da se poveća, zavisno od veličine kotlovske posude.

Kada se uključi cirkulaciona pumpa, temperatura na vanjskom termometru (na polaznom vodu) bi trebala naglo da poraste. Nakon toga možete provjeriti radijatore po prostorijama, da li su počeli da se zagrijavaju.
U radijatorima kao i u cijelom sistemu čuti ćete neugodno šuštanje i klokotanje vode, kao posljedicu kretanja većih zračnih mjehura kroz instalaciju. U gornjim zonama radijatora, kotla, kao i u drugim dijelovima instalacije gdje su „zračni džepovi“, nalazi se veća količina zraka, koja ovom prilikom ubrzano izlazi iz instalacije grijanja, odnosno kod zatvorenog sistema odlazi u više dijelove instalacije.
Kod onih koji nisu nikada do sada pravili instalaciju grijanja, to može stvarati neugodan osjećaj pa čak i strah da je nešto krenulo naopako. I to je između ostalog jedan od razloga, zašto je kod prvog nalaganja sistema potrebno prisustvo majstora koji je pravio grijanje. Ovo je normalna pojava, koja bi trebala većim dijelom da prestane nakon prvog nalaganja kotla, a nešto kasnije i u potpunosti.

Kada „prva tura“ vruće vode iz kotlovske posude ode u radijatore, hladna voda iz radijatora će otići u kotao i cirkulaciona pumpa će se isključiti. Zagrijavanjem vode u radijatorima ti ciklusi uključenja i isključenja pumpe će prestati, a pošto je termostat za regulaciju ulaska zraka u ložište otvoren na maksimum i temperatura vode u cijelom sistemu će doći do maksimuma. Pri tome bi očitavanjem na kotlovskom termometru trebalo pazti da ona ne prelazi 90 ºC, odnosno po potrebi zatvoriti dovod zraka u ložište.

U zatvorenom sistemu grijanja kod maksimalne temperature imamo i najviši pritisak vode u instalaciji. Kretanje pritiska možemo pratiti preko manometra i ako je ugrađena odgovarajuća ekspanziona posuda, on ne bi trebao da poraste za više od 0,5 bara od početnog pritiska na hladno.

Kod kotlova koji imaju termostat za zrak izveden sa polugom i lančićem (samson), ovom prilikom se taj termostat može podesiti, skraćenjem ili produženjem lančića. Kod etažnih kotlova taj termostat je uglavnom već fabrički podešen.

Ostavite da punjenje drva u kotlu izgori do kraja, uz stalnu kontrolu temperature vode. Nakon toga ostavite da se kompletna instalacija grijanja ohladi (najbolje preko noći), kako bi mogli u sistem dosuti vodu.

Mogli ste već primjetiti, da dosta postupaka vezanih za centralno grijanje zavisi od vrste ekspanzione posude koju ste ugradili u njega, pa je tako i kod prvog puštanja grijanja u rad. Ova faza se izvodi, ne samo kako bi se grijanje ispitalo na punoj snazi, već i da se izbaci što više zraka iz „zračnih džepova“ u instalaciji. Naravno, što je više izašlo zraka iz sistema, to će se više smanjiti nivo vode, odnosno pritisak u sistemu.

- kod sistema sa ugrađenom otvorenom protočnom ekspanzionom posudom, preko oduška za zrak dopunite vodu do odgovarajućeg nivoa. Bilo bi preporučljivo da se za to upotrijebi vruća voda iz sanitarnog bojlera ili da se ova radnja odloži za koji dan, dok se voda u posudi potpuno ne ohladi. Kod ovog sistema nije potrebno više nikakvo dodatno odzračivanje instalacije. Korištenjem grijanja će se još jedno izvjesno vrijeme oslobađati razni zračni sastojci rastvoreni u vodi, koji će odlaziti direktno u ekspanzionu posudu. Za to vrijeme je potrebno samo nešto češće kontrolisati nivo i po potrebi dosipati vodu u posudu.

- kod sistema sa ugrađenom jednostavnom otvorenom ekspanzionom posudom, potrebno je kao gore dosuti vodu preko oduška za zrak do odgovarajućeg nivoa. Provjerite preko svih odzračnih ventila u sistemu, da li je još negdje preostao zrak u instalaciji. Isto kao gore, u narednom periodu korištenja grijanja, biti će potrebna češća kontrola nivoa i dosipanje vode u posudu, kao i eventualno odzračivanje sistema.

- kod sistema sa ugrađenom zatvorenom ekspanzionom posudom, dosipanje vode se vrši uz pomoć crijeva, kako je to već opisano u prethodnoj temi prvog usipanja vode u sistem (prije nego što priključite crijevo na vodovodnu slavinu, napunite ga do vrha sa vodom, kako bi u instalaciju ušlo što manje zraka). Prije nego što započnete sa ovom radnjom, uključite manuelno cirkulacionu pumpu da radi 15 – 20 minuta, kako bi se voda u kotlovskoj posudi potpuno rashladila.
Inače kada god dosipate vodu na ovaj način, radite to isključivo kod hladnog sistema!
Nakon dosipanja vode, još jednom preko odzračnih ventila manuelno odzračite cijeli sistem. Kao što sam već naveo, rastvoreni zračni sastojci se oslobađaju još neko vrijeme iz vode i u ovom slučaju će izlaziti preko automatskih odzračnih ventila. Pritisak vode će zbog toga još neko vrijeme lagano padati, pa će se sistem u tom periodu morati povremeno dopunjavati vodom i eventualno ručno odzračivati. Zato je poželjno da se u tom periodu pritisak podesi na visinu sistema (m) x 0,1 bar plus 0,4 bara (Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja). Kada se sistem stabilizuje, taj pritisak može da se smanji na + 0,2 bara.

Nakon prvog puštanja grijanja u rad, vaš sistem centralnog grijanja je spreman za zimsku sezonu. Jedino što se može još uraditi je dodatno balansiranje sistema. Ako imate ugrađenu cirkulacionu pumpu sa više brzina, prije toga je uključite na najnižu brzinu i ostavite je trajno u tom položaju. Dodatno balansiranje se može napraviti približno, na osnovu brzine zagrijavanja svakog radijatora prilikom startovanja grijanja i to manjim korekcijama već podešenih prigušnih ventila na radijatorima. Pri tome naravno svi radijatorski ventili trebaju biti potpuno otvoreni.

Ostale stvari koje su važne kod korištenja centralnog grijanja na drva, mogu se naći u temi "Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja".

__________________________________________________________________________________________________________________________

Još neka pitanja vezano za izradu sistema centralnog grijanja

- može li se napraviti centralno grijanje na drva sa podnim grijanjem?

Može ali... samo djelomično u kombinaciji sa radijatorskim grijanjem. Prema nekim ispitivanjima, temperatura podne obloge prilikom grijanja prostorija gdje se najviše boravi, ne bi smjela prelaziti 30 ºC. Kod viših temperatura prilikom dužeg boravka može doći do nelagodnog osjećaja, kao i do problema sa krvotokom u nogama.
Tako niska temperatura grijaćeg tijela nije pogodna za kotlove na kruta goriva, gdje temperatura vode u kotlu ne bi trebala da bude manja od 60 ºC. Ali uz pomoć 4-putnog ventila i odgovarajuće elektronske regulacije, bilo bi moguće da se napravi jedan odvojak sa razdjelnika, preko kojeg bi se podešavala nešto niža temperatura vode u podnom grijanju. Zbog grube regulacije zagrijavanja kotla, jedan veći dio objekta bi trebao da se zagrijava preko radijatora.
Kod podnog grijanja treba također uzeti u obzir slijedeće – da bi dobili adekvatnu temperaturu zraka u prostoriji sa tako niskom temperaturom podne obloge, objekat u cjelosti mora imati kvalitetnu vanjsku izolaciju. Zato mislim da ova tema više nije u domenu sistema „uradi sam“, već bi to trebalo prepustiti nekoj stručnoj osobi.
Međutim ipak nešto možete onako „odokativno“ napraviti, pod uslovom da je vaš objekat u fazi izgradnje. Prije postavljanja podne keramike u kupatilu, možete uz postojeće radijatore dodatno položiti na pod još par strukova aluplast cijevi 16 mm oko kade i nešto slično u ulaznom hodniku, ako tamo planirate keramiku. Ta cijev se može spojiti na razdjelnik preko dva jednostavna ventila, kao svaki radijator. To se može napraviti direktno u betonu bez posebne izolacije, jer tih 10 – 20 metara cijevi neće praviti neki veliki toplotni gubitak. Tu nije toliko bitna temperaturna regulacija vode koja prolazi kroz cijev, jer se u tim prostorijama ne boravi dugo. Svakako je prijatnije kada izlazeći iz kade stanete na toplu podlogu, a i takav pod se brže suši.

- može li se napraviti centralno grijanje bez cirkulacione pumpe?

Može ali... pri tome bi morali biti ispunjeni određeni uslovi prilikom odabira i montaže cijevi, kao i položaja kotla za centralno grijanje. U tom slučaju bi voda cirkulisala uz pomoć gravitacione cirkulacije, odnosno topla voda manje gustoće bi išla prema gore a hladna obrnuto. Kotao bi morao biti montiran ispod nivoa svih grijaćih tijela, a cijevi bi trebale biti većeg promjera i postavljene tako da je otpor pri prolasku vode kroz njh minimalan. Takav način izrade grijanja se rijetko gdje više primjenjuje, "a kod izrade etažnog grijanja, praktično je nemoguće ispuniti gore zadane uslove."
Ovaj zadnji dio sam stavio pod navodnike, pošto je jedan od čitaoca bloga stavio primjedbu na tu tvrdnju. Naknadnim pretraživanjem ustanovio sam da je vjerovatno ipak moguće izvesti gravitacionu cirkulaciju i kod etažnog grijanja. Pretpostavljam da se to izvodi montažom polazne cijevi sa kotla do plafona prostorije, koja bi trebala biti dosta većeg promjera nego što je uobičajeno. Nakon toga bi se polazne cijevi trebale razvoditi prema radijatorima ispod plafona, a povratne cijevi u visini poda.
Pošto nemam nikakve proračune za takav način, niti sam ga isprobao u praksi, ostaviti ću ovu tvrdnju sa rezervom.

- kako zaštiti instalaciju od smrzavanja, kod povremenog korištenja objekta tokom zime?

U ovom slučaju ljudi znaju često izbaciti vodu iz kompletne instalacije grijanja. To svakako ne bih preporučio, jer nakon izbacivanja vode, na svim unutrašnjim željeznim površinama u instalaciji, dolazi do intenzivnog stvaranja korozije. Osim toga, svaki puta je potrebno odraditi kompletnu proceduru, kao kad se grijanje prvi puta pušta u rad.
Kao jedno od trajnijih riješenja za ovaj problem jeste usipanje antifriza u instalaciju grijanja, kao kod motornih vozila.
Također je moguća paralelna ugradnja nekog manjeg električnog kotla za centralno grijanje, koji bi se automatski uključivao kada temperatura u objektu dođe do kritične granice smrzavanja. Za to bi trebali imati adekvatan trofazni priključak u objektu, kao i stabilno snabdjevanje električnom energijom tokom zime.
Ove dvije zadnje opcije su dosta skupe, ali onaj ko može sebi da priušti prazan objekat sve sa ugrađenim centralnim grijanjem, trebalo bi da ima dosta novca i za zaštitu tog grijanja.

- da li treba ugrađivati sigurnosni ventil kod otvorenog sistema grijanja?

Ovo pitanje sam već obradio u temi „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja“, ali se ipak vraćam na to, kako bih još dodatno razjasnio neke stvari. Ako su između kotla i ekspanzione posude pravilno postavljene cijevi adekvatnog presjeka i ako je ekspanziona posuda dobro zaštićena od zamrzavanja (jednostavna posuda sa jednom cijevi), nema nikakve potrebe za ugradnjom sigurnosnog ventila. Ali ako neko ima fobiju od nekakve mogućnosti eksplozije u instalaciji, može slobodno dodatno ugraditi sigurnosni ventil. Taj ventil se nikada neće aktivirati, ali ako to predstavlja nekakvu psihološku sigurnost, zašto da ne?

Zapravo ovo pitanje sam postavio ovdje zbog drugog razloga. Naime u nekim od slučajeva gdje ne postoje tehničke pretpostavke za ugradnju otvorenog sistema, moguće je napraviti i jedan „hibridni“ otvoreni sistem. U tom slučaju jedna jednostavna otvorena ekspanziona posuda mogla bi se priključiti na bilo koju tačku u sistemu, pod uslovom da od te tačke do kotla nema zapornih elemenata. To bi mogao biti npr. dolazni (vrući) vod nekog od radijatora u instalaciji grijanja. Pri tome se podrazumijeva da ta posuda mora biti postavljena iznad najviše tačke sistema koja je ispunjena vodom (min. 3 metra visine od pumpe), da posuda mora biti zaštićena od smrzavanja i da ima odušak koji je sproveden negdje izvan objekta.
Tako postavljena posuda bi u potpunosti funkcionisala kao svaka druga jednostavna otvorena ekspanziona posuda. U ovom slučaju jedino je sporno, kako će se sistem grijanja ponašati u slučaju havarije, odnosno pregrijavanja vode u kotlu? Cijevi između posude i kotla bile bi manjeg promjera, sa dosta krivina i bočnih priključaka, pa bi time i otpor vode pri nagloj ekspanziji bio mnogo veći. Ali zato se kod kotla ugrade sigurnosni i zaštitni termo-ventil isto kao u zatvorenom sistemu grijanja.
Ovakav način spajanja se nigdje ne spominje, iako ne postoji niti jedan argument protiv, koji bi bio zasnovan na zakonima fizike ili hemije. Ovo jednostavno „nije propisno“ moguće zbog nekih tehnokratskih i birokratskih razloga. Međutim, ako radite grijanje u svojoj režiji, ovo možete slobodno primjeniti. Na ovaj način se također može relativno lako preraditi jedan zatvoreni sistem, u jedan mnogo bolji otvoreni sistem centralnog grijanja.
Na ovaj način bi bili pošteđeni svakodnevne kontrole pritiska u sistemu, a i instalacija grijanja bi trajala duže, zbog izostanka oscilacija pritiska kod toplog / hladnog sistema. Jedino što bi ponekad trebalo kontrolisati, to je nivo vode u ekspanzionoj posudi.
Inače ovaj tekst sam trebao objaviti u sklopu teme „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja“, ali tamo sam već naveo dosta stvari, koje će vjerovatno stvoriti prilične glavobolje kod mnogo profesionalnih „centralaša“.


Ako imate nekih dodatnih pitanja vezano za ovu temu, možete ih ostaviti u komentarima, pa ću pokušati i to da obradim.




nastaviti će se...


__________________________________________________________________________________________________________________________

Ako imate vremena, pročitajte još moje slijedeće blogove, koji doduše nemaju nikakve veze sa centralnim grijanjem, ali koji možda mogu djelomično promijeniti neke vaše poglede na svijet.

Prvi blog je pod nazivom „Moguća teorija o teorijama zavjere“(link), u kojem se postavlja pitanje o porijeklu mikroprocesora i uopšte kompletnog informatičkog okruženja u kojem živimo. Mislim da je blog prilično dobro argumentovan, sa smjernicama za one koji su raspoloženi za nekakvo dublje istraživanje te teme.

Drugi blog je pod malo dužim nazivom „Einzigartige Schnitzereien - Igor Pesocki - Skulptur im Bild“, što u prevodu znači „Jedinstveni duborezi – Igor Pesocki – skulptura u slici“ (link). Taj blog je dvojezičan (njemački i srpsko-hrvatski) i nije komercijalnog karaktera, odnosno izloženi radovi se ne mogu kupiti, niti se mogu praviti po narudžbi.
Navedeni link vodi pravo u moju galeriju radova, odakle se klikovima jednostavno može doći na linkove, koji detaljnije objašnjavaju faze izrade nekih od mojih pojedinačnih radova.